Umjesto toga, u meni se skupljao strah.
Jer je večer prije Marina Novak došla u naš stan — stan u kojem sam posljednjih osam mjeseci živjela s Filipom — i izgovorila rečenicu od koje mi se želudac stisnuo.
— Ne vjerujem da će sutra uopće biti vjenčanja.
Filip je u tom trenutku pripremao kavu. Okrenuo se prema njoj, umoran već od prvih riječi.
— Mama, molim te. Ne večeras.
— Sine, ja ti samo govorim ono što nitko drugi neće. Ta djevojka nije za tebe.
— Mama, ja je volim. Oženio sam se njome.
— Još nisi — hladno ga je ispravila. — Zasad je to samo na papiru. Sutra je obred. I zato ti kažem: razmisli još jednom.
Stajala sam pokraj kuhinjskog elementa i imala osjećaj da ne smijem ni udahnuti.
Filip me kratko pogledao, a zatim se opet okrenuo majci.
— Nećemo o tome. Rasprava je završena.
— Dobro, dobro — uzdahnula je Marina, kao da je ona povrijeđena. — Samo nemoj poslije reći da te nisam upozorila.
Zatim je otišla.
Te noći san mi nije dolazio na oči. Naslonila sam glavu na Filipovo rame i šapnula:
— A što ako je u pravu?
— Nije — odgovorio je odmah. — Lana, moja je majka jednostavno… znaš kakva je. Naviknut će se.
— Osam mjeseci se „navikava“ na mene — rekla sam tiho. — I cijelo mi vrijeme daje do znanja da nisam dovoljno dobra.
— Zato što je naviknula da sam samo njezin. Uvijek sam bio mamin sin. Ali sada sam tvoj muž. I sutra će to svi vidjeti.
On je ubrzo zaspao. Ja nisam.
Ujutro mi je mama pomagala odjenuti vjenčanicu. Bila je bijela, jednostavna i prekrasna. U zrcalu sam izgledala gotovo nestvarno, kao da gledam neku djevojku iz bajke, a ne sebe.
— Predivna si, Lana — rekla je mama, a oči su joj se napunile suzama.
— Mama, strah me.
— Čega, dušo?
— Da će Marina uništiti vjenčanje.
Mama je odmah odmahnula glavom.
— Neće moći. Tata to ne bi dopustio. Ovo je naš dan. Tvoj dan. I zna koliko ti znači.
Moj otac bio je vlasnik restorana „Kod Zlatne guske“, najboljeg u našem gradu. Ondje su se održavala vjenčanja, proslave rođendana, poslovne večere. Poznavali su ga svi. I svi su ga poštovali.
A toga dana organizirao je vjenčanje vlastite kćeri.
Kad smo stigli, restoran je već blistao. Stotinu uzvanika. Cvijeće na svakom koraku. Glazba. Stolovi uređeni tako savršeno da su mogli završiti na naslovnici časopisa.
Otac je krenuo prema oltaru, a ja sam hodala uz njega. Filip me čekao. Smiješio se.
Obred je prošao. Izrekli smo zavjete. Poljubili se. Ljudi su zapljeskali.
Zatim smo sjeli za stolove.
A onda je došla zdravica.
I tada je Marina Novak ustala, uzela mikrofon i izgovorila one riječi.
Sada je moj otac stajao pred mikrofonom. Gledao je Marinu Novak, koja je sjedila za stolom s onim samozadovoljnim, širokim osmijehom.
— Dobra večer — rekao je mirno. — Ja sam Robert Svoboda. Otac mladenke. I vlasnik ovoga restorana.
Marina se ukočila. Osmijeh joj je nestao s lica.
— Gospođo Novak — nastavio je otac — upravo ste ponizili moju kćer. Na njezinu vjenčanju. Pred stotinu ljudi. U mom restoranu.
— Gospodine Svoboda, ja sam samo rekla istinu…
— Šutite — prekinuo ju je otac.
Nije povisio glas. Nije zvučao bijesno. Samo nepokolebljivo.
Marina je zatvorila usta.
— Ovo je moj restoran — rekao je. — Ja odlučujem tko u njemu smije ostati. A vi ste, gospođo Novak, upravo izgubili to pravo.
— Što bi to trebalo značiti? — Marina je naglo ustala.
— Znači da vas molim da napustite ovu dvoranu. Odmah.
Stotinu uzvanika u trenutku je utihnulo. Nitko se nije pomaknuo. Kao da su svi zadržali dah.
Marina se nasmijala, ali taj je smijeh bio tanak i nervozan.
— Vi to ozbiljno? Moj se sin upravo ovdje oženio!
Otac je mirno podigao mikrofon i pripremio se odgovoriti joj.
