Bila je zategnuta, hladna i nekako proračunata. Lana je u tom trenutku shvatila ono što joj je do maloprije izmicalo: svekrva je sve znala. Znala je za Markov odlazak, znala je za Petru, ali ju je ipak nazvala kao da se ništa nije dogodilo — da traži novac.
— Lana, nemoj od svega praviti tragediju — započela je Vesna pomirljivim glasom, premda se u njemu jasno čulo pokroviteljstvo. — Muškarac je malo skrenuo s puta, pa što sad? Događa se. Proći će ga. Malo će se izživjeti i vratit će se kući. Ti moraš biti pametnija, ne smiješ odmah lomiti preko koljena. Obitelj se čuva, dijete moje. Muškarci su ti kao djeca; ponekad im treba pustiti malo slobode da sami shvate gdje im je najbolje. Samo pričekaj. A dok se vi tamo ne pomirite, moramo riješiti tu ogradu. Majstori neće sjediti skrštenih ruku i čekati vaš bračni rasplet.
Lana je slušala i osjećala kako joj se pred očima polako razmiče magla. Godinama je vjerovala da živi u sasvim običnoj obitelji. Nije bila savršena, naravno. Bilo je problema, zamjerki, umora. Vesna je često znala biti naporna, prezahtjevna, čak i bezobzirna, ali Lana je sve to opravdavala time da su ipak obitelj. Sada joj je, međutim, postalo bolno jasno da je za njih bila samo zgodan izvor novca i netko tko će obaviti sve što drugima nije bilo po volji. Čak je i sinovljevu izdaju Vesna bila spremna gurnuti pod tepih, samo da ne izgubi vlastitu udobnost.
— Ja vam više neću pomagati — rekla je Lana mirno, gotovo odsijecajući svaku riječ. — Vaš sin je otišao drugoj ženi, pa neka vas odsad ta gospođa uzdržava i organizira vam radove.
— Što ti to govoriš?! — uzviknula je Vesna, iskreno zgrožena. — Kakva gospođa? Petra je osjetljiva djevojka, ona nije za takve stvari! I uostalom, ti i ja smo rodbina. Nemaš pravo tako se ponašati prema meni! Ja sam već sve dogovorila s ljudima!
— Vi ste dogovorili, vi ćete i platiti. Ugodan dan, gospođo Vesna. I nemojte me više zvati.
Lana je prekinula poziv i odmah blokirala broj. Zatim je otišla u kuhinju, uzela čašu i natočila si obične hladne vode. Prsti su joj još uvijek jedva primjetno podrhtavali od napetosti, ali u prsima se, suprotno svemu, širila neobična lakoća. Kao da je s njezinih leđa napokon skliznuo golem kamen koji je godinama vukla za sobom, ne usuđujući se priznati koliko je težak.
U isto vrijeme, na drugom kraju grada, Marko je sjedio na skupom kožnom kauču u prostranom Petrinu stanu. Život o kojem je tako dugo maštao nije počinjao nimalo onako kako ga je zamišljao. Petra je sjedila nasuprot njemu u naslonjaču i nezadovoljno kuckala dugim noktima po zaslonu mobitela.
— Marko, možeš li mi objasniti zašto me tvoja majka cijeli dan opsjeda pozivima? — upitala je ledeno, ni ne podignuvši pogled.
Marko je nervozno progutao slinu.
— Vidiš… mama je započela neke radove na vikendici. Hoće mijenjati ogradu. Lana joj je inače oko toga pomagala, sve bi organizirala, prebacila novac, dogovorila majstore. A sad je, razumiješ i sama, odbila. Mama se uzrujala, pa zove i traži pomoć.
Petra je polako odložila mobitel na stol i pogledala ga dugim, prodornim pogledom.
— Lana je pomagala. Lana je slala novac — ponovila je polako, kao da svaku riječ posebno važe. — I sad bi ti htio da to radim ja?
— Ne, ne, Petra, nije tako! — Marko je žurno odmahnuo rukama, pokušavajući ublažiti ono što je već izrekao. — Samo… mama traži četiri stotine pedeset eura za predujam majstorima. Pomislio sam da bismo možda mogli uzeti dio od onoga što smo čuvali za more. A ja ću ti sve vratiti čim dobijem sljedeću plaću.
Petrino se lice izobličilo od ogorčenja.
