— Jesi li ti pri sebi, Marko? — planula je Petra, jedva obuzdavajući bijes. — Pustila sam te u svoj stan jer si mi obećavao miran život, pažnju i sigurnost. A ti mi već prvog dana predlažeš da ja plaćam hirove tvoje majke? Moj novac je moj. Tvoja majka je tvoja briga. Ako je godinama navikla živjeti na račun tvoje bivše žene, to ne znači da se sada može prebaciti na mene.
Marko je zbunjeno treptao, kao da ne razumije što ga je snašlo. Bio je naviknut da se oko svih majčinih novčanih problema uvijek vrti Lana. Ona bi pronašla iznos koji treba, ona bi smirila napetost, ona bi znala kako umiriti Vesnu i izbjeći svađu. Petra, međutim, nije nalikovala Lani ni najmanje. Ona je vrlo jasno razlikovala vlastite interese od tuđih nevolja.
— Ali, Petra… to je ipak moja mama — promucao je. — Majstori dolaze sutra. Što da joj kažem?
— Reci joj neka ih otkaže — hladno je odvratila Petra i ustala iz naslonjača. — I neka više ne zove moj privatni broj. Nemam namjeru slušati njezine kuknjave. Ako me ne znaš zaštititi od svoje rodbine, onda ćemo morati ozbiljno razmisliti o tome što mi uopće imamo.
Marko je ostao sjediti na kauču, ukočen i prazan, s osjećajem da mu se tlo izmiče pod nogama. Slika lagodnog, lijepog života uz mladu i privlačnu ženu, koju je u glavi tako pažljivo gradio, prvi je put napukla.
Sutradan je Vesna, nakon što nije uspjela dobiti ni Lanu ni vlastitog sina, odlučila posegnuti za metodom koja joj je oduvijek najbolje služila — javnom sramotom. Pojavila se ravno u gradskom uredu za građane u kojem je Lana radila.
Prostrana šalter-sala bila je puna ljudi. Posjetitelji su sjedili na stolicama, čekali svoje brojeve i tiho razgovarali, kad su se ulazna vrata naglo otvorila. Vesna je ušla odlučnim korakom, kao da dolazi na mjesto koje joj pripada, i odmah se zaputila prema informacijskom pultu. Iza njega je stajala Lana, smireno objašnjavajući starijem gospodinu postupak izdavanja mirovinske kartice.
— Lana! — odjeknuo je Vesnin glas kroz cijelu prostoriju, dovoljno glasno da se za njom okrenu gotovo svi prisutni. — Zašto se ne javljaš na telefon? Zar si stvarno pomislila da me možeš samo tako izbrisati iz života?
Lana se najprije ljubazno osmjehnula stranci pred sobom, zamolila ga da pričeka trenutak, a zatim se okrenula prema Vesni. Lice joj je ostalo mirno i službeno, premda joj se iznutra sve stegnulo.
— Dobar dan, gospođo Vesna — rekla je odmjerenim, profesionalnim glasom. — Trenutno sam na radnom mjestu. Ako trebate pomoć oko dokumenata, molim vas, uzmite broj na aparatu. Ako ste došli zbog privatne stvari, zamolit ću vas da napustite prostor jer ometate rad.
— Dokumenata?! — Vesna je gotovo vrisnula, još više podižući ton. — Meni majstori stoje kod vikendice i čekaju novac, a ti ovdje glumiš ledenu kraljicu! Bila si dužna poslati mi onih četiri stotine pedeset eura! Dvanaest godina sam te trpjela, učila te kako se ponaša u obitelji, a ti si se pri prvoj svađi s mužem odlučila osvetiti jadnoj starijoj ženi!
U prostoriji je nastala potpuna tišina. Čak su i oni koji su do tada gledali u mobitele podignuli glave. Svi su, s neskrivenom znatiželjom, pratili prizor koji se odvijao pred šalterom.
Lana nije skrenula pogled. Mirno je gledala ženu koja ju je godinama pritiskala, ucjenjivala osjećajem krivnje i skrivala vlastite zahtjeve iza velikih riječi o obitelji, poštovanju i dužnosti.
— Gospođo Vesna — izgovorila je Lana napokon.
