“Gubi se odavde!” — urlala je svekrva usred moje vlastite kuće dok je upala s limenkama boje i nametnula preuređenje dječje sobe

Bezobzirna prisutnost guši nježnu, krhku radost.
Priče

— Gubi se odavde! — urlala je svekrva usred moje vlastite kuće. Nije joj, međutim, palo na pamet da će na kraju upravo ona biti prva koju će netko izbaciti.

Lucija je slagala sitne dječje bodiće kad se u bravi začuo ključ. Srce joj je na trenutak zastalo. Marko je bio na poslu, a rezervni ključ nalazio se kod svekrve, navodno „za ne daj Bože“. Samo što je Marina svaku običnu situaciju smatrala izvanrednom.

— Lucijice! Gdje si?

Lucija je izašla u hodnik i povukla pulover preko trbuha koji se već jasno nazirao.

Marina je stajala na pragu, natovarena vrećicama iz trgovine građevinskim materijalom, i skidala kaput kao da dolazi u vlastiti stan.

— Dobar dan, gospođo Marina.

— Kakav dan, već je gotovo večer — promrmljala je, progurala se prema dnevnoj sobi i preletjela pogledom po stanu kao inspektorica u kontroli. — Opet si cijeli dan kod kuće? U moje vrijeme radile smo do zadnjeg trenutka!

Za tri godine braka Lucija je naučila da je s Marinom mirnije kimnuti nego išta objašnjavati. Ionako žive odvojeno; što je onda važno što svekrva misli?

— Donijela sam boju — objavila je Marina i istresla limenke na kauč. — Plavu. Pravu boju, a ne onu vašu blijedu žutu glupost.

Lucija je pogledala limenke. Ona i Marko dva su tjedna birali nijansu za dječju sobu, zamišljali krevetić, zavjese, svjetlo na zidovima…

— Ali soba je već obojena.

— Pa obojit će se ponovno — odsjekla je svekrva i bez pitanja krenula prema dječjoj sobi. — Za dječaka treba muška boja, a ne nešto što ni samo ne zna što je.

Ušla je, stala nasred sobe i prekrižila ruke kao glavna nadzornica.

— Užas. Krevetić nikako ne smije biti uz prozor! A ove zavjese sa zečićima… Je li to soba za bebu ili cirkus?

— Nama se sviđa — tiho je rekla Lucija.

— Meni ne. A neće se sviđati ni mom unuku. — Marina je s gađenjem primila rub zavjese. — Sutra ćemo sve preurediti.

Lucija je šutjela. Kao i uvijek. Dijete ju je iznutra lagano gurnulo, kao da se i samo buni protiv nepoznate osobe koja odlučuje o njegovoj sobi.

Marko se vratio kasno. Lucija ga je čekala u kuhinji, gdje su limenke s bojom stajale na stolu poput osvojenih trofeja.

— Bila je tvoja majka?

— Donijela je boju. Hoće prebojiti dječju sobu.

Marko je protrljalo korijen nosa, što je Lucija već dobro znala kao znak da ga svaki razgovor o majci izbacuje iz takta.

— Možda plava stvarno ne bi bila loša…

— Marko, tu smo boju birali zajedno.

Lea Šestić

Rođena u Splitu, studirala u Zagrebu, vratila se moru. Trideset godina sam predavala hrvatski jezik — i kroz moje ruke su prošle tisuće učenika i još više njihovih priča. Sada, u mirovini, pišem iz Kaštel Lukšića ono što sam dugo nosila u sebi. O ljubavi koja je nadživjela mladost, o majkama koje su šutjele predugo, o ženama koje su počele iznova nakon pedesete. Neke priče su moje, mnoge su tuđe — sve istinite barem onoliko koliko je istina ono što srce pamti.

Pisma sa Žnjana