“Gubi se odavde!” — urlala je svekrva usred moje vlastite kuće dok je upala s limenkama boje i nametnula preuređenje dječje sobe

Bezobzirna prisutnost guši nježnu, krhku radost.
Priče

— Znam, ali… — skrenuo je pogled. — Ona samo želi pomoći.

— A ja?

To pitanje ostalo je visjeti među njima. Marko je otvorio hladnjak i počeo preturati po njemu kao da ondje traži nešto od životne važnosti.

Sutradan se svekrva pojavila s ličiocem — mršavim mladićem koji je već na pragu izgledao kao da žali što je prihvatio posao.

— Ovo je Filip. On će to začas srediti — zapovijedala je Marina Petrovna, ponašajući se kao da je stan njezin. — Krenite od stropa!

— Marina Petrovna, možda bismo ipak pričekali? Marko još nije ni vidio…

— Zašto ga opterećivati? Muškarci se ionako ne razumiju u uređenje doma. — Već je počela iznositi igračke iz sobe. — To je ženska stvar.

Zanimljivo, kad se govorilo o novcu za obnovu, tada bi odjednom sve postalo muška stvar.

Lucija se povukla u kuhinju. Sjedila je ondje, milujući trbuh, i slušala kako joj nepoznati ljudi mijenjaju dom. Dječak se u njoj nemirno prevrtao.

— Deblje maži! Zar ne vidiš da žuta izbija ispod boje? — čuo se svekrvin glas iz dječje sobe.

Do večeri je soba postala plava. Hladna. Tuđa.

— Eto, vidiš? — Marina Petrovna zadovoljno je promatrala rezultat. — Sad se barem zna da će ovdje odrastati dječak.

Lucija je stajala na pragu i jedva prepoznavala prostoriju koju je donedavno uređivala s toliko nježnosti.

Tjedan dana poslije svekrva je došla s novim zavjesama — tamnoplavima, na pruge.

— Ovi zečići ovdje više ne pristaju. Dječaku treba ozbiljno okruženje.

Već je skidala stare zavjese, one koje su Lucija i Marko kupili zajedno onoga sretnog dana kad su saznali da čekaju dijete.

— Ali one su nove…

— Novo ne znači i prikladno.

U Luciji je nešto puklo. Tiho, ali konačno.

— Stanite.

— Molim?

— Spustite te zavjese. Odmah.

Marina Petrovna polako se okrenula, držeći tkaninu u rukama.

— Jesi li ti poludjela?

— Ovo je moj dom. I moja dječja soba.

Svekrva ju je pogledala kao da je Lucija odjednom progovorila nekim nerazumljivim jezikom.

— Kako to misliš tvoj? Ovo je kuća moga sina!

— Vaš sin ovdje ima prijavljenu adresu. Ali stan je moje vlasništvo.

— Kako se usuđuješ tako razgovarati sa mnom?! — Marina Petrovna problijedjela je, a zavjese su joj ispale iz ruku. — Ja se zbog vas lomim, mislim na svoje unuče!

— Ne mislite vi na njega. Mislite samo na sebe. Na to kako sve prilagoditi vlastitoj volji.

Lucija je napravila korak naprijed.

Lea Šestić

Rođena u Splitu, studirala u Zagrebu, vratila se moru. Trideset godina sam predavala hrvatski jezik — i kroz moje ruke su prošle tisuće učenika i još više njihovih priča. Sada, u mirovini, pišem iz Kaštel Lukšića ono što sam dugo nosila u sebi. O ljubavi koja je nadživjela mladost, o majkama koje su šutjele predugo, o ženama koje su počele iznova nakon pedesete. Neke priče su moje, mnoge su tuđe — sve istinite barem onoliko koliko je istina ono što srce pamti.

Pisma sa Žnjana