“„Ona nas dvoje uopće ne smatra ljudima“ — rekla je Petra Marija dok je Lana, vrećica s namirnicama u ruci, snažno zalupila ulazna vrata

Ponižavanje prikriveno ljubaznošću je kukavičko i bolno.
Priče

— Ma molim te, Lana, kakvih petsto eura? Jesi li vidjela njihove prihode u izvješćima? — glas svekrve, Petre Marije, presjekao je večernju tišinu u kuhinji kao oštrica. Lana je ostala stajati u hodniku, s jednom cipelom još na nozi. — Ta tvoja žena, iza vaših leđa, kupila je sebi vilu na Cresu, dok vi ovdje živite na tjestenini. Kažem ti, ona nas dvoje uopće ne smatra ljudima.

Lana je stiskala vrećicu s namirnicama uz prsa. Dijetalni krekeri, posni sir, svježe začinsko bilje — uobičajene stvari za obiteljsku večeru. U vrećici je bila i kutija skupih bombona za Petru Mariju, koje je Lana svaki put kupovala „onako, za uz čaj“, jer je znala koliko ih svekrva voli. Sada joj je ta kutija, kupljena iz čiste želje da je razveseli, odjednom djelovala kao glupa i ponižavajuća milostinja.

U kuhinji je na trenutak sve utihnulo. Čulo se samo kako žličica udara o rub šalice. Marko je, nervozan, miješao šećer. Uvijek je to radio kad bi njegova majka započela svoju omiljenu predstavu.

— Mama, dosta više — rekao je napokon, umorno, ali bez stvarnog otpora. Nije to zvučalo kao zabrana, nego kao molba da barem govori malo tiše. — Kakva vila? Lana radi kao konj već deset godina. Ako je nešto i zaradila, zaradila je vlastitim rukama.

— Vlastitim rukama! — frknula je Petra Marija. — A čija se leđa lome na gradilištima i projektima? Ti si, sine moj, inženjer! A što je ona? Obična trgovkinja! Došla je na gotovo, prstom nije maknula. Sjedi u svom salonu, turpija nokte, a ti za njom jedeš mrvice.

Lana je sklopila oči. Dakle, tako stvari stoje. Deset godina tijekom kojih je od nule izgradila lanac kozmetičkih salona, počevši od unajmljenog, vlažnog podrumčića, u svekrvinim očima svelo se na „turpijanje noktiju“. A njezin muž, koji već dvanaest godina sjedi na istom mjestu u arhitektonskom uredu, s urednom plaćom od oko sedamsto eura, ispao je mučenik koji „lomi leđa“.

Namjerno je snažno zalupila ulaznim vratima, dovoljno glasno da svima bude jasno kako je stigla.

— Došla sam — rekla je povišenim glasom, prolazeći prema dnevnoj sobi, ne osvrćući se prema kuhinji. — Hoće li netko večerati?

Petra Marija gotovo je odmah isplovila iz kuhinje. Krupna, uspravna, s visoko podignutom frizurom zbog koje je nalikovala opernoj divi u mirovini. Raširila je ruke teatralno, kao da se ništa nije dogodilo.

— Joj, Lanice, baš smo o tebi razgovarali! Hvalila sam te. Govorim Marku koliko je sretan što ima takvu ženu. Lijepa, pametna, još i dobro zarađuje.

Lana joj je pogledala ravno u oči. Bile su svijetle, malo ispupčene, a u njihovoj se dubini taložilo nešto tamno i teško. To nije bila ljubav. Nije bila ni mržnja. Bila je zavist.

— Hvala, Petra Marija — odgovorila je suho i ušla u kuhinju. — Umorna sam, pa preskočimo uljudne predstave. Čula sam što ste govorili.

Marko je stajao pokraj prozora, šalica mu je ostala u ruci. Izgledao je kao čovjek koji bi u tom trenutku dao sve da se nalazi bilo gdje drugdje. Na kraju svijeta, u rudniku, samo ne u vlastitoj kuhinji.

— A što si točno čula? — upitala je svekrva, odmah mijenjajući ton u izazovan.

— O vili na Cresu — Lana je počela vaditi namirnice na stol. Pokreti su joj bili odmjereni, gotovo mirni, ali prsti su joj se jedva primjetno tresli od napetosti. — O tjestenini. O tome kako vas, navodno, ne smatram ljudima.

— A zar nije tako? — Petra Marija naslonila je šake o bokove.

Bio je to trenutak u kojem se sve moglo zaustaviti. Još se sve moglo pretvoriti u nespretan pokušaj šale, u ono: „Ma nisam tako mislila.“ Lana je čekala. Pogledala je Marka. On je šutio. Zurio je u šalicu kao da se na dnu krije barem karta zakopanog blaga.

— Što to nije tako? — upitala je Lana tiho.

— Sve! Misliš da si posebna? Misliš, ako imaš malo više novca, da si sada kraljica? A to što smo Markov otac i ja cijeli život crnčili u tvornici da bismo mu kupili stan, to si zaboravila? Gdje biste vas dvoje danas živjeli da nije bilo nas?

Lana se okrenula prema njoj. Polako, vrlo polako, poput opruge koja se ispravlja pod strogom kontrolom.

— Nisam zaboravila, Petra Marija. Taj stan kupili ste vi i Ivan Josip. I bila sam vam iskreno, beskrajno zahvalna. Zato sam, kad smo prije pet godina radili temeljitu obnovu, uložila u njega svu svoju ušteđevinu — petnaest tisuća eura. Od zastarjelog, bakinog stana napravila sam pristojan, moderan dom. Tada ste rekli „hvala“ i već sutradan se ponašali kao da se ništa nije dogodilo. A kredit za renoviranje otplatila sam za dvije godine. Sama. Bez ičije pomoći.

Petra Marija ostala je zatečena. Nije bila naviknuta da joj se proturječi. U njihovoj se obitelji godinama živjelo po jednostavnom pravilu: majka kaže, ostali se slože. Marko je i dalje šutio.

— Aha, dakle tako sada razgovaraš sa mnom! — planula je svekrva.

Lea Šestić

Rođena u Splitu, studirala u Zagrebu, vratila se moru. Trideset godina sam predavala hrvatski jezik — i kroz moje ruke su prošle tisuće učenika i još više njihovih priča. Sada, u mirovini, pišem iz Kaštel Lukšića ono što sam dugo nosila u sebi. O ljubavi koja je nadživjela mladost, o majkama koje su šutjele predugo, o ženama koje su počele iznova nakon pedesete. Neke priče su moje, mnoge su tuđe — sve istinite barem onoliko koliko je istina ono što srce pamti.

Pisma sa Žnjana