Istražitelj je već najavio da će tražiti blokadu imovine. Zato moraš odmah prodati stan i novac mi dati za odvjetnika.
— Prodati? — Lana se gotovo zagrcnula od bijesa. — To je moj stan! Ti si mi ga dao! Već sam onamo prenijela stvari! Neću prodavati ništa!
— Jesi li ti stvarno glupa ili se samo praviš?! — planuo je Marko. — Ako stave zabranu na stan, ostat ćeš bez njega zauvijek! Ovako barem možemo izvući novac. Prodaj ga i za pola vrijednosti, samo brzo. Meni treba najbolji odvjetnik, inače ćemo oboje završiti iza rešetaka. I vjeruj mi, sestrice, ženski zatvor ti se nimalo neće svidjeti.
Lana je prekinula vezu. Marko je nekoliko sekundi slušao kratke tonove, a zatim je svom snagom bacio mobitel o zid. Kućište je puklo, zaslon se ugasio. U uredu je ostala samo oštra, gotovo metalna tišina. Bio je sam.
Iste večeri Lucija je sjedila u malom kafiću uz obalu, držala šalicu zelenog čaja među prstima i gledala u tamnu površinu vode. Znala je što se događa u tvrtki. Znala je da istražitelji već ispituju zaposlenike. Znala je i da su računi poduzeća blokirani. Nazvao ju je Dario i kratko rekao: „Sve ide kako smo zamislili. Bila si izvrsna. Samo čekaj.” I čekala je. Bila je sigurna da će joj Marko, prije ili poslije, poslati nekoga na razgovor. Upravo se to i dogodilo.
U kafić je ušla starija žena u urednom, tamnom baloneru, s pažljivo namještenom frizurom. Bila je to Markova majka, Vesna, Lucijina svekrva i formalna direktorica tvrtke. Izgledala je loše: podočnjaci su joj potamnili lice, usne su joj podrhtavale, a ruke se nisu smirivale. Prišla je stolu i sjela nasuprot Luciji bez pitanja.
— Lucija… — započela je prigušenim glasom. — Molim te. Preklinjem te. Povuci prijavu. Reci im da si pogriješila. Da si sve izmislila iz osvete zbog razvoda. Reci bilo što. Shvaćaš li da će mene zatvoriti? Mene, staru ženu. Imam tlak, srce mi nije dobro…
— Vesna — presjekla ju je Lucija glasom hladnim poput stakla — jeste li vi shvaćali što radite dok me vaš sin potkradao i mojim novcem kupovao stan vašoj kćeri? Jeste li shvaćali dok ste me ponižavali, tjerali iz kuće i govorili mi da sam nitko? Došli ste moliti za sebe. A tko je od vas došao zamoliti oprost za ono što ste učinili meni?
— Lucija, pa ne možeš biti tako okrutna! Mi smo ipak obitelj! — suze su joj zasjale u očima.
— Obitelj? — Lucija se kratko, gorko nasmiješila. — Vaša kći nosila je privjesak moje pokojne majke. Dali ste mi tjedan dana da se iselim iz stana koji su mi ostavili moji roditelji. Nazvali ste me stranim tijelom u vašoj kući. Pa evo vam sada tog stranog tijela. Izbor je vrlo jednostavan. Ili ću dati iskaz da je sve naloge izdavao Marko, a da ste vi bili samo direktorica na papiru i niste znali što se događa — tada pada on. Ili ću reći da je Marko bio doveden u zabludu, a da ste svim poslovima upravljali vi. Odlučite sami. Imate vremena do jutra.
Vesna je otvorila usta, ali iz njih nije izašao ni glas. Gledala je Luciju s čistim užasom, kao da pred sobom više ne vidi onu tihu snahu koja je deset godina trpjela Markove ispade i Lanine hirove. Lucija je ustala, ostavila novčanicu na stolu za čaj i krenula prema izlazu. Na vratima se još jednom okrenula.
— Pozdravite Marka — rekla je tiho. — I recite mu da ću ja ponovno zaraditi. Ali ne za njega.
Prošao je mjesec dana. Sitna, hladna kiša sipila je iza prozora i udarala po limenom rubu krova stare drvene kuće na obali jezera. Lucija je sjedila u naslonjaču, s dekom prebačenom preko koljena, i iznova čitala vijest otvorenu na zaslonu prijenosnog računala. Jedan informativni portal objavio je kratku obavijest: „Bivši direktor društva ‘VitGradnja’ d.o.o., Marko Volkov, nepravomoćno je osuđen na tri godine uvjetne kazne zatvora i novčanu kaznu od 50.000 eura zbog utaje poreza. Njegovoj majci, koja je u dokumentima bila navedena kao formalna direktorica, izvršenje kazne odgođeno je zbog zdravstvenog stanja. Stan kupljen sredstvima pribavljenima kaznenim djelom oduzet je u korist države.”
Lucija se naslonila, zatvorila oči i duboko udahnula. Pred njom su se, kao kadrovi iz nečijeg tuđeg života, nizale slike proteklih tjedana: duga ispitivanja na kojima je govorila jasno, smireno i promišljeno; suočenja tijekom kojih Marko nije mogao podignuti pogled prema njoj; rasprava na sudu na kojoj je nastupila kao svjedokinja optužbe. Odvjetnik, plaćen novcem od prodaje njezina starog automobila, za nju je složio besprijekornu obranu. Sud je uzeo u obzir njezino djelotvorno kajanje i činjenicu da je aktivno pomogla u razotkrivanju kaznenog djela. Iz sudnice je izašla slobodna.
Lana naposljetku nije završila na optuženičkoj klupi. Lucija je u posljednjem trenutku promijenila dio iskaza i rekla istražitelju da Markova sestra nije znala odakle novac zapravo dolazi te da je postupala prema bratovim uputama. Prema njoj su pokazali milost: dobila je zabranu napuštanja mjesta boravka, a stan joj je oduzet. Lucija je dobro znala zašto je to učinila. Zatvor bi dječaku oduzeo majku, a dijete ni za što nije bilo krivo. Ali život bez novog stana, bez položaja obožavane sestre i bez bratove financijske zaštite za Lanu je postao kazna teža od mnogih presuda. Žena koja je navikla na lagan novac i tuđu brigu ostala je sama s malim djetetom u naručju i s mrljom suučesnice u kaznenom djelu na imenu.
Dijamantni privjesak vratio se Luciji tjedan dana nakon pretresa. Pronađen je među stvarima oduzetima Lani, a kao Lucijino vlasništvo prepoznat je prema staroj fotografiji na kojoj ga je njezina majka nosila na kćerinoj maturalnoj večeri. Istražitelj joj je osobno predao malu baršunastu kutijicu. Lucija ga je stavila oko vrata i od tada ga više nije skidala.
Mobitel joj je zazvonio. Broj nije bio spremljen, ali gotovo je odmah znala tko zove. Prislonila je uređaj na uho i začula Markov glas, promukao, tup i neobično stran.
— Hvala ti što Lanu nisi poslala u zatvor.
— Nisam htjela djetetu oduzeti majku. Za razliku od tebe — odgovorila je mirno.
— Uništila si sve — izgovorio je s gorčinom. — Posao, obitelj, moj život.
— Tvoj se život raspao one večeri kad si odlučio da sam ja prazno mjesto — rekla je Lucija. — Nisam ja ništa uništila. Samo sam prestala graditi za tebe. Zbogom, Marko. U novom životu pokušaj ne krasti.
Prekinula je poziv i blokirala broj.
Vani je vjetar tjerao sitne valove preko jezera. Lucija je otpila posljednji gutljaj čaja, ustala iz naslonjača i prišla stolu na kojem je prijenosno računalo i dalje bilo uključeno. Na zaslonu je bila otvorena stranica Porezne uprave. Upravo je registrirala novu tvrtku — malu, poštenu i samo svoju. Zasad je u njoj bila zaposlena tek jedna osoba.
Ali znala je da će s vremenom zaposliti mlade žene kojima treba prilika. Izgradit će posao koji se neće morati skrivati u tajnim tablicama i lažnim knjigama. Nasmiješila se, prstima dotaknula privjesak na vratu i otvorila novi, čist poslovni račun.
Od nule.
Od potpuno prazne stranice.
I s nepokolebljivom sigurnošću da će ta stranica od sada ostati bijela.
