kao da pred sobom ima konobaricu koja joj je donijela pogrešan račun.
– Lana, ti si ipak domaćica.
Tri riječi, a u njima cijeli sustav vrijednosti. Ako si domaćica, onda poslužuj. Ako sam ja gošća, onda mi pripada da me se dvori. Jednostavno, uredno posloženo i bez prostora za raspravu.
Marko je u tom trenutku bio pod tušem.
Ja sam si skuhala tjesteninu, spustila tanjur na stol i mirno počela jesti.
Teta Marija me nekoliko minuta promatrala bez riječi. Zatim je ustala, otišla do hladnjaka i počela bučno premještati stvari po policama. Vadila je posudice, zagledala naljepnice, otvarala poklopce i uzdisala kao da svjedoči nekoj velikoj kućanskoj tragediji.
– Pa vi nemate ni juhu? Čime se vi uopće hranite?
– Tjesteninom – rekla sam i namotala špagete na vilicu.
Na kraju si je sama složila sendvič. Ali s izrazom lica kao da su je prisilili jesti usred rova. Dvije kriške kruha, malo maslaca i sir. A na čelu joj je gotovo pisalo: ovo ću zapamtiti i prvom prilikom ispričati cijeloj rodbini kako su me ovdje izgladnjivali.
Nakon ručka Marko je izašao iz kupaonice, svjež, odmoran i potpuno nesvjestan da se u dnevnom boravku već formira nova oluja. Teta Marija odmah se prebacila na njega.
– Marko, madrac na gostinjskom krevetu je strašan. Moja leđa to ne mogu izdržati. Možda biste mi vi mogli prepustiti svoju spavaću sobu? Mladi ste, vama nije problem spavati na kauču.
Zagrcnula sam se vodom.
Marko je otvorio usta. Zatvorio ih. Pogledao nju, pa mene. Ja sam mu tako polako i jasno odmahnula glavom da su, sigurna sam, i zidovi shvatili poruku.
– Teta Marija, imamo nadmadrac. Hajdemo prvo probati s tim – izvukao se nekako.
Stisnula je usne, ali ovaj put nije ništa rekla. Prva runda završila je neriješeno.
Te večeri ležala sam u našem krevetu i brojila. Ne ovce. Primjedbe. U jednom jedinom danu teta Marija uspjela ih je izreći jedanaest. O zavjesama. O madracu. O tome što nema juhe. O mojoj pidžami. O stolu bez stolnjaka. O prašini na polici s knjigama. O glazbi koja joj je bila preglasna. O mačku, kojeg je smatrala nehigijenskim. O mojoj kavi bez mlijeka. O Markovim kratkim hlačama. I o tome što ne idemo u crkvu.
Jedanaest primjedbi. U jednom danu.
– Marko – rekla sam tiho. – Ako sutra bude ovako, reći ću joj sve.
– Lana, ona je starija žena. Strpi se još malo.
Strpi se. Tu sam riječ od njega čula svaki put kad bi se razgovor dotaknuo njegove rodbine. Strpi se zbog bratića na vikendici. Strpi se zbog tete.
A tko će se strpjeti zbog mene?
Drugi dan počeo je tako što je teta Marija ustala u sedam. U sedam! Mi smo bili na godišnjem, a ona je u kuhinji zveckala kuhalom za vodu tako snažno da se mačak zavukao pod krevet.
Kad sam se pojavila u devet, sjedila je za čistim stolom, uspravna i uvrijeđena kao general kojem je vojska zakasnila na smotru.
– Dva sata čekam doručak, Lana.
Čekala je doručak. Moj doručak. Onaj koji sam joj, po njezinu mišljenju, trebala pripremiti.
Nalila sam si kavu. Iz hladnjaka izvadila jogurt. Sjela sam nasuprot njoj.
– Teta Marija, odrasla ste osoba. U hladnjaku imate jaja, kruh, maslac, sir i salamu. Tava je u donjem ormariću. Ja sam na godišnjem i ne namjeravam kuhati po narudžbi.
Obrve su joj se počele dizati. Sporo, kao dva začuđena, čupava crva.
– Ti mene odbijaš nahraniti?
– Predlažem vam da se pobrinete za sebe. Kao što to ovdje radimo svi.
Okrenula se prema hodniku.
– Marko! Marko!
Pojavio se na vratima pospan i preplašen.
– Što se dogodilo?
– Tvoja žena ne želi kuhati. Ja, starija osoba, došla sam vam u goste, a ovdje se od mene očekuje da se sama snalazim.
