– Zato što nije dobila ono po što je zapravo došla. Došla je zapovijedati. A ovaj put je nitko nije poslušao.
Trećeg jutra sve je bilo jasno čim se pojavila na doručku.
Marija Petrovna nije izišla u kućnoj odjeći, nego dotjerana, u onoj istoj bluzi u kojoj je i stigla. Kosa joj je bila namještena, naušnice na ušima, lice sabrano i odlučno.
Shvatila sam prije nego što je išta rekla.
– Odlučila sam danas otići. Petrini unuci su se razboljeli, treba joj pomoć.
Petra. Ona ista Petra kojoj se žalila preko telefona. Dakle, postojala je i rezervna pista.
Bila sam sigurna da nitko nije bolestan. Ali izgovor je bio dovoljno lijepo upakiran. Ne: „niste me služili kako treba“, nego: „potrebna sam drugdje“. Dostojanstvo spašeno, povlačenje prikriveno.
Marko joj je naručio taksi. Pomogao je odnijeti kovčege. Oba. I dalje jednako teška, kao da nije došla na četiri dana, nego na pola života. Ili barem na tjedan dana, kako je sama rekla: „Vidjet ćemo kako će se razvijati situacija.“
Vidjeli smo.
Na pragu se zaustavila i okrenula prema meni.
– Lana, ti si se promijenila.
Ne „hvala na gostoprimstvu“. Ne „dođite i vi k meni“. Samo: promijenila si se. I u njezinu glasu nisam čula uvrijeđenost, nego iskreno čuđenje. Navikla je na neku drugu mene. Na onu koja trči u kuhinju, postavlja stol i uz osmijeh guta svaku primjedbu.
– Jesam – rekla sam mirno. – Promijenila sam se.
Ni riječ više.
Taksi je odvezao Mariju Petrovnu. Marko je zatvorio vrata. Ostali smo stajati u hodniku i šutjeli možda desetak sekundi.
Onda je upitao:
– Tjestenina?
– Tjestenina – kimnula sam.
Ručak smo skuhali zajedno. On je sjeckao povrće, ja sam stavila špagete kuhati. Mačak je napokon izišao ispod kreveta i razvukao se na prozorskoj dasci, ravno u sunčanu mrlju. Na radiju je svirala neka glupava pjesma iz devedesetih, a mi smo pjevušili uz nju potpuno promašujući melodiju.
Nitko nije imao mišljenje o zavjesama. Nitko nije prstom provjeravao prašinu na policama. Nitko nije očekivao da budem posluga u vlastitom stanu.
Navečer je Marko natočio vino i rekao:
– Znaš što? Nazvat ću je za tjedan dana. Reći ću joj da je volimo, ali da se kod nas dolazi samo kad je pozovemo. I najviše na dva dana.
Čaša mi je gotovo iskliznula iz ruke. Ne zbog samih riječi, nego zbog načina na koji ih je izgovorio. Bez grča. Bez krivnje. Mirno.
– Siguran si?
– Ona nije loša osoba, Lana. Samo je navikla živjeti po svojim pravilima i vjeruje da se svi moraju uklopiti u njih. Ali mi ne moramo.
Nisam se upustila u raspravu. Nisam ni likovala. To nije bila pobjeda nad Marijom Petrovnom. Bilo je nešto drugo, tiše i važnije.
Lako je reći „ne“ kad u tebi sve vrije. Najteže je odbiti smireno. Bez vike, bez optužbi, bez dugih objašnjenja i opravdanja. Samo: ne, to neću učiniti. I kraj.
Marija Petrovna javila se sama nakon pet dana. Glas joj je zvučao vedro, kao da se ništa nije dogodilo.
– Markiću, kod Petre je sve u redu. Unuci su zdravi. Pa sam razmišljala… možda bih za Novu godinu došla k vama?
Marko me pogledao. Podignula sam dva prsta.
– Dođi, teta Marija. Na dva dana. Samo nam se javi unaprijed.
S druge strane nastala je tišina. Duga kao zimska noć.
– Pa… dobro. Ako su dva dana, onda dva dana.
Pristala je.
A ja sam dovršila tjesteninu i pomislila: četiri mjeseca maštali smo o odmoru. Tri dana preživljavali opsadu. I ipak smo se odmorili.
Jer odmor nije uvijek mjesto, niti datum u kalendaru. Ponekad je to trenutak u kojem napokon odlučiš da smiješ živjeti onako kako želiš.
Barem u vlastitom domu.
