“Ne pristajem to nositi na svojim leđima. Ni tijelom ni glavom” odvratila je Ivana hladno, odbijajući preuzeti brigu za Markovu majku

Nepravedno je prebacivati teret tuđe hladnoće.
Priče

— Jesi li ti uopće svjestan što si upravo izgovorila? — Marko je stajao nasred kuhinje, još u jakni, s mobitelom stegnutim u ruci, čak ni cipele nije izuo. — Govoriš mi to u prosincu. Pred samu Novu godinu.

— Svjesna sam — mirno je odvratila Ivana i otpila gutljaj čaja koji se već sasvim ohladio. — Baš zato ti i govorim sada, a ne kad bude prekasno.

— Prekasno? A kad je to? Kad se moja majka u svojoj kući smrzne do kraja? — glas mu je postao oštriji. — Kad više ne bude mogla ustati iz kreveta?

— Marko, nemojmo odmah praviti predstavu — pogledala ga je ravno, bez skretanja očiju. — Maloprije si se vratio od nje. Živa je, zdrava je i, kako si sam rekao, “samo se žali”.

— Ona se ne žali, nego traži pomoć! To nije isto!

— Jest, isto je dovoljno blizu — Ivana je odmaknula šalicu od sebe. — Ona od tebe traži da napraviš ono što njoj odgovara. A ti bi to rado napravio, samo tako da teret padne na mene.

Marko se kratko nasmijao, ali u tom smijehu nije bilo ni trunke veselja.

— Evo ga opet. Opet sve izvrćeš. Rekao sam samo da joj je teško samoj. Zima je, snijeg, kuća stara. Što se tu ima izvrtati?

— A ja sam samo rekla da ne pristajem to nositi na svojim leđima. Ni tijelom ni glavom.

— A tko bi trebao?! — zakoračio je prema njoj. — Ja sam? Misliš da sam od čelika?

— Odrastao si čovjek. I ona je tvoja majka — Ivana je jedva primjetno slegnula ramenima. — Ne branim ti ništa. Idi k njoj. Pomaži joj. Radi ono što smatraš ispravnim.

— Ti mene zezaš? — prasnuo je u suh, nagao smijeh. — Sjediš ovdje, u toplom stanu, i to još svom, a moja majka se smrzava! I tvoj odgovor je: “Pa idi”?

— Moj odgovor je: nemoj me uvlačiti u nešto u čemu ne želim sudjelovati — rekla je tvrdo. — To je pošteno.

Naglo je skinuo kapu i tresnuo je na ormarić kraj vrata.

— Zato te mama nikad nije ni zavoljela. Govorila mi je od prvog dana: “Hladna je ona, Marko. Nju nije briga.”

— Onda joj prenesi — Ivana je ustala — da nisam dužna biti joj simpatična. Niti sam dužna živjeti prema njezinim očekivanjima.

— Čuješ li ti sebe?! — gotovo je vikao. — Pa to je obitelj! Normalni ljudi se u prosincu okupe, pomognu jedni drugima, spremaju se za blagdane!

— Upravo tako — Ivana se kiselo osmjehnula. — Normalni ljudi. A kod nas je svaki prosinac ista priča: tvoja majka, njezina kuća, njezine nevolje i ti, koji se praviš kao da ti i ja nemamo vlastiti život.

Prosinac je mirisao na mandarine, ali još jače na svađe.

— Ivana — Marko je stišao glas i sjeo nasuprot njoj. — Hajde da razgovaramo kao ljudi. Nova godina je pred vratima. Ona je sama. Daj da je barem za blagdane dovedemo ovamo.

Ivana je polako udahnula.

— Ponovi to.

— Pa… — zastao je, nesiguran prvi put te večeri. — Privremeno. Na dva mjeseca, recimo. Dok ne prođu najveće hladnoće.

— U moj stan? — upitala je jasno.

— U naš — ispravio ju je automatski.

— Ne — presjekla ga je Ivana.

Lea Šestić

Rođena u Splitu, studirala u Zagrebu, vratila se moru. Trideset godina sam predavala hrvatski jezik — i kroz moje ruke su prošle tisuće učenika i još više njihovih priča. Sada, u mirovini, pišem iz Kaštel Lukšića ono što sam dugo nosila u sebi. O ljubavi koja je nadživjela mladost, o majkama koje su šutjele predugo, o ženama koje su počele iznova nakon pedesete. Neke priče su moje, mnoge su tuđe — sve istinite barem onoliko koliko je istina ono što srce pamti.

Pisma sa Žnjana