“Ne pristajem to nositi na svojim leđima. Ni tijelom ni glavom” odvratila je Ivana hladno, odbijajući preuzeti brigu za Markovu majku

Nepravedno je prebacivati teret tuđe hladnoće.
Priče

— Ne “naš”. Moj — ispravila ga je, bez podizanja glasa. — I odgovor ostaje: ne.

— Znači, ne želiš ni razgovarati o tome?!

— O tome razgovaram već tri godine, Marko. Svakog prosinca. Samo svaki put upakiraš istu stvar u malo drukčije riječi.

— Ti se samo bojiš odgovornosti! — izletjelo mu je. — Lakše ti je podići zid i reći: “To nije moj problem.”

— Zato što i nije moj — odgovorila je mirno. — Nisam se udala za tvoju majku. Niti sam pristala na brak u troje.

Naglo je ustao, kao da ga je stolac opekao.

— A što ako ti kažem da mi ovako više ne možemo dalje? Što onda?

Ivana ga je pogledala ravno, bez treptaja.

— Onda to znači da već odavno nikamo ne idemo.

Tišina se spustila među njih, gusta i ljepljiva. Vani je netko prerano palio petarde i vatromet; krivo, bučno, besmisleno, baš onako kako se to zna dogoditi u stambenim četvrtima sredinom prosinca.

— Ucjenjuješ me? — upitao je tiho.

— Ne. Prvi put ti govorim potpuno iskreno.

“Umoran sam od toga da me razvlačite svaka na svoju stranu.”

— Iscrpljen sam, Ivana — promrmljao je i prešao dlanom preko lica. — Stvarno više ne mogu. Mama pritišće. Ti pritišćeš. A ja stojim između vas dvije kao budala.

— Ja te ne pritišćem — polako je odmahnula glavom. — Samo ne pristajem.

— Tebi je to isto. Ako nije kako ti hoćeš, onda je automatski protiv tebe.

— Ne. Ako nije kako ti hoćeš, onda sam ja loša. Sebična. Bez srca.

— Sama sebe tako zoveš.

— Ne, Marko. Ti me tako zoveš. Već dugo.

Ponovno je sjeo i zagledao se u površinu stola.

— Danas mi je rekla — započeo je prigušenim glasom — da će kuća ionako jednog dana pripasti meni. Samo nije sigurna hoće li toliko poživjeti.

Ivana je sporo podigla pogled.

— Eto. Došli smo do onoga što je zapravo važno.

— Nemoj sad počinjati.

— Ne počinjem. Slušam te. Ti sada ne razmišljaš o tome kako joj pomoći. Razmišljaš o tome što će biti poslije.

— To nije istina!

— Jest. I znaš da jest.

Trgnuo se i naglo ustao.

— Znaš što? Idem k njoj. Odmah. A ti razmisli. Dobro razmisli. Nova godina je, Ivana. Nije baš najbolje vrijeme za ultimatume.

— To nije ultimatum — rekla je za njim, gotovo šapatom. — To je granica. Moja.

Vrata su zalupila.

“Ponekad je i tišina odluka.”

Ivana je ostala sama. U kuhinji se miješao miris čaja s oštrim, hladnim zrakom koji je ulazio kroz odškrinut prozor. Negdje iz susjednog ulaza dopirala je novogodišnja reklama s televizora.

Sjela je za stol i objema rukama obuhvatila šalicu.

Svaki prosinac ista priča. Samo što ove godine više neću glumiti da mi je sve to normalno.

Mobitel nije zvonio. Kazaljke su odmjereno otkucavale. Iza stakla se spuštao mokar snijeg.

Poruka je stigla tek nakon sat vremena.

“Kod mame sam. Moramo ozbiljno razgovarati. Poslije blagdana.”

Ivana je ugasila zaslon.

— Poslije blagdana — ponovila je naglas. — Naravno.

Već je znala da će od toga trenutka sve postajati samo teže. Pred njima su bili razgovori.

Lea Šestić

Rođena u Splitu, studirala u Zagrebu, vratila se moru. Trideset godina sam predavala hrvatski jezik — i kroz moje ruke su prošle tisuće učenika i još više njihovih priča. Sada, u mirovini, pišem iz Kaštel Lukšića ono što sam dugo nosila u sebi. O ljubavi koja je nadživjela mladost, o majkama koje su šutjele predugo, o ženama koje su počele iznova nakon pedesete. Neke priče su moje, mnoge su tuđe — sve istinite barem onoliko koliko je istina ono što srce pamti.

Pisma sa Žnjana