I odluke.
Ove godine Nova godina za Ivanu nije značila novi početak, nego crtu od koje se sve počinje brojiti drukčije.
Marko se pojavio petog siječnja. Ne prvog, ne drugog, nego baš petog, kad blagdanska omamljenost već popusti, a u čovjeku ostane ona teška, ljepljiva slutnja da se nešto nepovratno pomaknulo.
Otključao je stan svojim ključem. Polako, gotovo oprezno, bez udaranja vratima. Kao da je unaprijed znao da buka više nije dopuštena.
— Došao sam — rekao je u tišinu hodnika.
— Čujem — javila se Ivana iz dnevne sobe. — Izuj se.
Ušao je unutra, pažljivo skinuo cipele i poravnao ih jednu uz drugu, onako kako je nekad činio misleći da takve sitnice nešto popravljaju. Jaknu je objesio uredno. Nikakve vrećice, nikakvih darova, ništa nije nosio.
— Sretna ti… ova nova — nespretno je izustio, provirujući u sobu.
— I tebi — odgovorila je, ne pomaknuvši se s kauča. — Kako je tvoja mama?
— Dobro — rekao je prebrzo. — Susjed joj je sredio grijanje. Privremeno.
— Privremeno, dakle kao i uvijek — kimnula je Ivana. — Sjedni kad si već došao.
Sjeo je nasuprot njoj. Nekoliko trenutaka šutio je, kao da skuplja hrabrost za ono zbog čega je zapravo došao.
— Ivana — započeo je. — Moramo razgovarati. Bez vike. Kao odrasli ljudi.
— Nemam ništa protiv — pogledala ga je ravno. — Ni ja više ne želim galamiti. Želim samo da napokon znamo na čemu smo.
— Ti više nisi ista — rekao je. — Prije si bila blaža.
— Nisam — mirno mu je uzvratila. — Prije sam samo šutjela i trpjela.
— Pa to je isto.
— Nije, Marko. Strpljiv si kad znaš zbog čega nešto podnosiš. Ja sam podnosila jer sam se bojala sukoba.
— A sad se više ne bojiš?
— Sad me plaši nešto drugo. Da ću se za pet godina probuditi i shvatiti kako sam cijelo vrijeme živjela tuđi život.
Spustio je pogled.
— Mama kaže da si je prekrižila.
— Nikoga nisam prekrižila — rekla je umorno. — Samo ne želim više živjeti po njezinu rasporedu i njezinim pravilima.
— Ona je starija žena.
— Ima šezdeset pet godina. Kad joj nešto treba, ima više energije nego nas dvoje zajedno.
— Nisi poštena prema njoj.
— Možda. Ali barem sam iskrena.
Naglo je izdahnuo.
— Znaš li što mi je rekla prvog siječnja?
— Mogu pretpostaviti.
— Rekla je: “Ako izabereš nju, izgubit ćeš mene.”
Ivana je polako podigla obrve.
— I zato si došao k meni? Da mi preneseš poruku?
— Ne — odmahnuo je glavom. — Došao sam jer sam shvatio da me obje gurate pred izbor. I ti i ona.
— Ja te ni pred kakav izbor nisam stavila — presjekla ga je oštro. — Samo sam ti rekla gdje je moja granica.
— A što je to nego izbor?
— Ne. To su uvjeti pod kojima mogu živjeti.
— Ti uvijek sebe stavljaš na prvo mjesto — rekao je s gorčinom. — A ja? A moja mama?
— Netko napokon mora staviti mene na prvo mjesto — mirno je rekla Ivana.
