— Ti to nikada nisi učinio. Zato ću, očito, morati ja.
— Obitelj se održava kompromisima!
— Kompromis postoji samo onda kad obje strane nešto ustupe — Ivana se lagano nagnula prema njemu. — Kod nas sam se odricala isključivo ja. Svog vremena. Mira. Vlastitog doma.
— Pretjeruješ.
— Ne, Marko. Samo sam napokon prestala umanjivati ono što se događa.
Ustao je i nervozno prošao sobom.
— Ne mogu ostaviti majku samu.
— To od tebe i ne tražim.
— Ali je ne želiš prihvatiti.
— Ne pod svojim krovom.
— Znači, nema izlaza?
Ivana ga je dugo promatrala, kao da posljednji put provjerava je li išta ostalo nedorečeno. Zatim je kimnula.
— Nema. I vrijeme je da to priznamo.
„Ti si već odlučila?”
— Dakle, ti si sve već prelomila? — upitao je tiho.
— Jesam.
— Kada?
— Negdje između tvoje poruke da ćemo razgovarati poslije blagdana i prvog siječnja — odgovorila je iskreno. — Sjedila sam sama, slušala susjede kako viču „Sretna Nova godina” i odjednom shvatila da mi je mirno. Prvi put nakon jako dugo vremena.
— Mirno… bez mene?
— Da.
Ponovno je sjeo. Ramena su mu klonula.
— I što sad?
— Sad slijedi razvod — rekla je Ivana smireno. — Bez scena. Bez borbe oko stvari. Jednostavno kraj.
— A ako pokušam nešto promijeniti?
— Već si pokušavao — odmahnula je glavom. — Samo nikada zbog nas, nego zato da svima bude lakše. Svima osim meni.
— Volim te.
— Znam. Ali ljubav nije dovoljna ako u njoj nema poštovanja.
„Tišina je ponekad glasnija od riječi”
Neko su vrijeme sjedili bez ijedne riječi. Vani je netko čistio snijeg ispred zgrade; grebanje lopate paralo je tišinu.
— Iselit ću se — rekao je Marko naposljetku. — Još danas.
— U redu.
— Nećeš ni pitati kamo idem?
— To je tvoja odluka — odgovorila je. — Kao i sve dosad.
Kimnuo je, ustao i otišao u spavaću sobu spakirati stvari.
Četrdesetak minuta poslije stajao je u hodniku s torbom u ruci.
— Ako se slučajno… — započeo je.
— Nemoj — prekinula ga je blago, ali odlučno. — Ne ostavljaj ta „ako”. Lakše je zatvoriti vrata kad ništa ne visi u zraku.
Još ju je jednom pogledao.
— Postala si tvrda.
— Ne. Postala sam iskrena.
Vrata su se zatvorila.
„Ponekad je kraj zapravo početak”
Mjesec dana kasnije razveli su se. Brzo, tiho, bez suza i optužbi. Sutkinja je umorno postavila uobičajena pitanja i dobila jednako uobičajene odgovore.
Kad je Ivana izašla na ulicu, duboko je udahnula hladan zrak. Siječanj je bio siv, ali bistar.
Nisam uništila obitelj. Samo sam prestala biti ona kojoj je najlakše stati na teret.
Mobitel joj je zavibrirao. Zvala ju je prijateljica.
— I?
— Gotovo je — rekla je Ivana. — Slobodna sam.
— Onda živi.
Ivana je spremila telefon, krenula snježnom ulicom i prvi put nakon dugo vremena nije razmišljala o tome kome je što dužna, nego o tome što ona sama želi.
I nije mogla zamisliti ispravniji početak godine.
