Opetovala se slika savršenog večernjeg prizora. Gosti su se raznježili vinom i pričama, atmosfera je postajala sve opuštenija. Marina je, uz široke geste, prepričavala kako je njezin sin „krenuo od ničega i stvorio imperij“, dok je Marko primao čestitke, rukovao se sa svima redom i uživao u odobravajućim pogledima. Bio je zadovoljan prizorom pred sobom — ugledni uzvanici, bogato postavljen stol, priznanje koje je smatrao zasluženim.
Konobar je tiho spustio račun na stol. Marko je, nehajno i bez da je provjerio iznos, pružio karticu. Uređaj je kratko zapištao. Zastoj. Još jedan zvuk. Odbijeno.
— Pokušajte ponovno — izgovorio je, sada već bez osmijeha.
Drugi pokušaj. Isti rezultat. Treći. Opet odbijenica.
Marina je naglo ustala i prišla pultu, gledajući administratoricu s visine, kao da sama njezina pojava mora riješiti problem.
— Kakva je to glupost? Moj sin nema financijskih poteškoća. Provucite karticu kako treba, a ne tako nemarno.
Mlada žena u urednom, tamnom kostimu uzvratila je smirenim, ravnim pogledom.
— Kartica je blokirana od strane vlasnice računa. Ana je prije nekoliko minuta povukla sva ovlaštenja. Račun možete podmiriti gotovinom. U suprotnom, bit ću prisiljena pozvati zaštitare.
Razgovor je utihnuo. U dvorani se osjetila nelagodna tišina. Netko je krišom izvadio mobitel, drugi su se pravili da ne primjećuju što se događa. Marku je lice izgubilo boju. U panici je zgrabio telefon i nazvao Anu. Nije se javljala. Pokušao ponovno. Uređaj je bio isključen.
Marina ga je uhvatila za ruku, glas joj je bio prigušen, ali oštar.
— Marko, odmah to riješi! Nazovi je i neka vrati pristup. Shvaćaš li kakva je ovo sramota?
No on je već nervozno listao po zaslonu, pokušavajući se sjetiti lozinki za druge račune. Bezuspješno. Sve je bilo registrirano na Anu. Nije se mogao prisjetiti ni kada je potpisivala dokumente, ni kako su otvarani računi. On je samo potpisivao papire koje bi mu donijela, bez čitanja.
Uzvanici su se počeli dizati. Jedni su mrmljali isprike o neodgodivim obvezama, drugi su u tišini krenuli prema izlazu. Stariji poslovni partner u sivom odijelu zastao je pokraj Marka i potapšao ga po ramenu s podrugljivim suosjećanjem.
— Dogodi se, kolega. Trebalo je više cijeniti suprugu. Sada je kasno.
Otišao je prvi, a za njim su se redom povukli i ostali. Za manje od deset minuta prostorija je zjapila gotovo prazna. Ostali su samo Marko, njegova majka i administratorica koja je i dalje držala račun u ruci.
— Imate dvadeset minuta — rekla je hladno. — Nakon toga zovem osiguranje.
Marina je iz torbice istresla nekoliko novčanica. Premalo. Marko je pretražio džepove sakoa i hlača. Sitniš i nekoliko zgužvanih eura — nedostatno. Administratorica ih je promatrala bez imalo suosjećanja, s gotovo znatiželjnom hladnoćom.
— Jeste li pokušali nazvati suprugu? — upitala je mirno.
