Marko je šutio, kao da su mu riječi zaplele u grlu. Marina je duboko i glasno udahnula, a lice joj se naglo zarumenjelo od bijesa.
— Ta seljanka… Kako se samo usudila! Ja ću nju…
— Mama, dosta — prekinuo ju je Marko tiho, ali odlučno, tonom koji nije dopuštao raspravu.
U tom mu je trenutku postalo kristalno jasno ono što je godinama odbijao vidjeti. Bez Ane nije imao ništa stvarno svoje. Ni tvrtku, ni račune, ni opremu kojom se hvalio. Bio je tek ime na vratima, prazna fasada iza koje je stajao tuđi trud.
Ana je sjedila na klupi pokraj autobusne stanice. Mobitel joj je neprestano vibrirao — prvo Marko, zatim Marina, pa opet Marko. Poruke su se nizale jedna za drugom: “Što to izvodiš?”, “Prestani s glupostima i odmah odblokiraj račune”, “Razgovarat ćemo kod kuće, nemoj raditi cirkus.”
Promatrala je kako se na zaslonu pojavljuju rečenice, sve oštrije i nervoznije. Nakon nekoliko minuta jednostavno je isključila uređaj. Svjetlo je nestalo, a s njim i buka. Oko nje je ostao samo tihi šum grada.
Prisjetila se početaka, kad joj je Marko znao reći: “Bez tebe ne bih uspio, Ana.” Tada je to doživljavala kao zahvalnost, možda čak i ljubav. No sada je razumjela — to nije bila zahvalnost, nego navika uzimanja. Uzimanja njezina rada, vremena, sposobnosti. A kad više nije bila prikladan dodatak njegovoj slici, kad je pred gostima trebalo objasniti tko je ona i zašto sjedi za stolom, jednostavno su je uklonili.
Autobus je stigao uz škripu kočnica. Ušla je i smjestila se do prozora. Iza stakla je klizio noćni grad, hladan i ravnodušan. Ipak, prvi put nakon mnogo godina osjećala je da diše punim plućima.
Ako za nju nije bilo mjesta za njihovim stolom, onda u njezinu životu više nema prostora za njih.
Tri dana poslije Marko je došao pred njezina vrata. Izgledao je iscrpljeno, neuredan, s podočnjacima koji su svjedočili o neprospavanim noćima. Stajao je nekoliko trenutaka u tišini, tražeći riječi.
— Ana, nemojmo pretjerivati. Mi smo obitelj, zar ne?
Nije širom otvorila vrata. Ostala je na pragu, mirna i sabrana.
— Obitelj? Ona koju izbace iz dvorane pred svima? Ona koju tvoja majka smatra nedostojnom?
— Mama je pretjerala, priznajem. Ali nećeš valjda zbog jedne večeri sve uništiti?
— Nisam ja ništa uništila — odgovorila je tiho, bez trunke gorčine. — Samo sam uzela ono što je moje. Tvrtka je registrirana na mene. Računi su moji. Ti si ih koristio dok sam šutjela.
Marku su se vilice stisnule. Pokušavao je zadržati privid smirenosti, ali glas mu je zadrhtao.
— Ovo je osveta. Obična osveta.
— Ne — odmahnu glavom. — Osveta znači da želiš nekoga povrijediti. A meni je jednostavno svejedno.
Polako je zatvorila vrata. Ostao je još kratko pred stanom, a zatim se udaljio niz hodnik. Više se nije pojavio.
Marina joj je još mjesec dana slala duge poruke pune prijetnji i uvreda, no s vremenom su i one počele stizati sve rjeđe, kao da se i taj bijes naposljetku umorio.
