Naposljetku su i te poruke utihnule. Ekran je ostao prazan, bez novih obavijesti i otrovnih rečenica koje su joj nekoć remetile mir.
Tvrtku je prepustila Markovu poslovnom partneru, čovjeku koji joj je svojedobno pomogao oko papirologije i nikada nije zadirao u njezin privatni život. Prodala ju je za gotovo simboličan iznos, svjesna da zatvara jedno poglavlje i da joj novac ovaj put nije presudan. Važnije joj je bilo otići bez natezanja i bez novih sukoba.
Preselila se u drugi dio grada, u manji stan s pogledom na krošnje drveća umjesto na prometnu aveniju. Ubrzo je pronašla i novi posao. Plaća je bila skromnija, ured jednostavniji, ali ondje nitko nije mjerio vrijednost ljudi po marki odijela ni po cijeni nakita. Dani su joj postali tiši, lišeni blještavih domjenaka i lažnih osmijeha. Život se smirio, ogoljen od zlata i pretvaranja.
Jednog poslijepodneva, vraćajući se s razgovora za projekt, prošla je pokraj dvorane u kojoj se sve raspalo. Koraci su joj usporili sami od sebe. Zastala je i podigla pogled prema natpisu iznad ulaza. Slova su bila ista, ali osjećaj više nije.
U mislima joj se vratio onaj večernji metež: Marinine oštre riječi, znatiželjni pogledi uzvanika, Markova šutnja koja je boljela više od svake uvrede. Sjetila se kako je tada čekala – samo jednu rečenicu, makar kratku obranu, znak da stoji uz nju.
No on je ostao nijem. A ona je izabrala otići.
Stajala je još trenutak, dopuštajući uspomeni da se pojavi i nestane bez gorčine. Nije više osjećala ni bijes ni tugu, tek blagu udaljenost, kao da promatra tuđi život.
Zatim se okrenula i nastavila hodati. Iza ugla je počinjala ulica kojom nikada prije nije prošla, ali joj se činila lakšom za disanje. Tamo ju je čekala njezina stvarnost, oblikovana vlastitim odlukama.
Bez njih.
