…govorila sam joj da će doći uskoro, iako sam u sebi sve češće osjećala da to više nije obećanje, nego pokušaj da umirim i nju i sebe.
Jedne večeri, nakon iscrpljujuće smjene koja me gotovo slomila, popustila sam. Ruke su mi drhtale dok sam ponovno birala Markov broj. Dugo je zvonilo. Već sam pomislila da se opet neće javiti, kad se s druge strane začuo nepoznat ženski glas.
— Halo?
Krv mi je nestala iz lica.
— Oprostite… je li Marko tamo? — uspjela sam izgovoriti.
Kratka stanka. Zatim miran odgovor:
— U kupaonici je. Tko ga traži?
Prekinula sam vezu bez riječi. Nisam imala snage ni predstaviti se.
Sjedila sam na rubu kreveta, stežući mobitel kao da će mi dati odgovore. Srce mi je udaralo bolno i nepravilno. U glavi su se rojila objašnjenja: možda medicinska sestra, možda susjeda koja je navratila pomoći, neka daljnja rođakinja. No način na koji je govorila — samouvjereno, gotovo domaćinski — nije zvučao kao slučajnost.
Otprilike pola sata kasnije Marko me nazvao.
— Marija, zvala si? Mobitel mi je bio u drugoj prostoriji.
— Tko se javio? — upitala sam tiho.
— Ma vjerojatno si nešto krivo čula. Ovdje je signal užasan.
Govorio je prebrzo, napeto, kao da pokušava preskočiti svako dodatno pitanje. Nisam ga pritiskala. Rekla sam da sam umorna i da ćemo razgovarati drugi put.
Te noći nisam sklopila oči. Nemir me pritiskivao, ali sam se i dalje očajnički držala razuma, uvjeravajući se da sve ima logično objašnjenje.
Prošao je još jedan tjedan. Marko se više nije javljao.
Tada sam odlučila da je dosta čekanja.
Uzela sam nekoliko slobodnih dana, Lani spakirala mali ruksak i rekla joj da idemo posjetiti baku Vesnu. Oduševljeno je pričala cijelim putem, zamišljajući kako će se tata iznenaditi kad nas ugleda na vratima.
Kuća nas je dočekala sablasno tiha. U dvorištu je stajao automobil koji nikad prije nisam vidjela. Vrata ograde bila su otključana. Pokucala sam — bez odgovora. Lagano sam pritisnula kvaku i vrata su se otvorila.
Tada sam čula glasove.
— Rekao si da neće doći — oštro je izgovorila žena.
— Nisam mislio da će se samo tako pojaviti, još k tome s djetetom — odgovorio je Marko.
— Hoćeš li joj napokon nešto reći?
Zaledila sam se. Lana me čvrsto primila za ruku, nesvjesna onoga što se događa.
— Kasnije. Sad nije trenutak. Mama je još u sobi — promrmljao je.
— Kakva mama? — podrugljivo je uzvratila žena. — Već je dva tjedna u toplicama.
Pred očima mi se zamračilo.
Naglo sam otvorila vrata i zakoračila u hodnik. Marko je stajao uz kuhinjski stol. Do njega je bila visoka tamnokosa žena, otprilike mojih godina, u kućnom ogrtaču.
Poblijedio je kad me ugledao.
— Marija… otkud ti?
Nisam odgovorila. Lana se privila uz mene.
— Tata? — šapnula je.
Žena je polako skinula ručnik s vješalice, kao da promatra prizor sa sigurne udaljenosti.
— Dakle, to si ti — rekla je hladno. — Ta „privremena poteškoća“, je li?
Marko je uhvatio glavu dlanovima.
— Nije kako izgleda…
Osjetila sam neobičan mir, gotovo prazninu.
— Gdje je Vesna? — pitala sam ravno.
Spustio je pogled.
— U rehabilitacijskom centru. Pogoršalo joj se stanje, ali sad je stabilno.
— Zašto si lagao?
— Nisam znao kako ti reći…
— A tko je ona? — pogledala sam prema ženi.
— Petra — odgovorila je sama. — Zajedno smo već godinu dana.
Godinu.
Nisam vikala. Nisam plakala. Samo sam podigla Lanu u naručje.
— Dakle, nisi otišao majci — rekla sam mirno. — Otišao si njoj.
Marko je zakoračio prema meni.
— Marija, molim te, stvari su komplicirane. Udaljili smo se. Stalno si radila, bila iscrpljena… Nisam znao kako dalje.
Gorko sam se nasmijala.
— I rješenje je bilo započeti paralelni život? Bez riječi nestati i ostaviti sedmogodišnje dijete da čeka poziv?
Petra je prekrižila ruke.
— Namjeravao ti je sve priznati. Samo je tražio pravi trenutak.
— Naravno — rekla sam tiho. — Vrlo obzirno.
Lana je drhtala u mom zagrljaju.
— Mama… idemo kući — prošaptala je, stežući me jače.
