– Kod nas ste već deset dana, – nastavila sam smireno, iako mi je srce lupalo. – U tih deset dana samo na namirnice otišlo je dvadeset i dvije tisuće kuna. Govorim isključivo o hrani. Nisam uračunala vodu, struju ni svoje radne sate koje provodim za štednjakom umjesto za računalom, radeći projekte. Ako ovako nastavimo do kraja mjeseca, trošak će se popeti na gotovo sedamdeset tisuća. Možda bi bilo pošteno da podijelimo izdatke?
Tišina koja je uslijedila bila je gusta poput magle. Čulo se samo kapanje slavine u kuhinji.
Vesna je naglo pocrvenjela.
– Zar ti ozbiljno tražiš novac od obitelji? – podigla je glas.
– Ne tražim. Predlažem da sudjelujemo svi. Marko i ja ne zarađujemo toliko da bismo bez problema uzdržavali šestero odraslih ljudi.
– Marko, čuješ li ti nju? – okrenula se prema sinu. – Ona nas doslovno dere!
Marko je podigao dlan kao da pokušava smiriti situaciju.
– Ana, zašto to iznosiš pred svima?
– A kada da kažem? Nasamo me ionako ne slušaš.
Ivan je odgurnuo tanjur.
– Ma daj, Ana. Došli smo vam u goste. Otkad se gostima ispostavljaju računi?
– Gosti ostaju tri dana, – odgovorila sam. – Sve duže od toga zove se stanovanje.
Mia je podignula pogled. U njezinim očima na trenutak sam vidjela nešto nalik razumijevanju, možda čak i sućuti.
Večera je završila bez ijedne dodatne riječi. Posuđe sam oprala sama – trideset i četiri komada, brojala sam ih. Nitko nije ponudio pomoći. Nitko nije spomenuo novac.
Te noći Marko nije došao u spavaću sobu. Kroz prozor sam vidjela svjetlo u automobilu parkiranom ispred zgrade. Opet je spavao tamo.
Dvanaestog dana probudila me Vesnina vika u šest i trideset.
– Ana! Treba staviti juhu kuhati! Navikla sam ručati točno u podne!
Subota. Moj jedini slobodan dan bez hitnih izvještaja.
Ležala sam i gledala u strop. Iza zida Ivan je kašljao. Mia je šuškala vrećicama. Dario je upalio televizor na najjače jer slabije čuje.
Marko je provirio iz hodnika. Osjećao se miris auta – znači da je noć proveo ondje.
– Ana, ustani. Mama čeka.
Sjela sam na krevet.
– Marko, jesi li me uopće pitao prije nego što si ih pozvao?
– Opet počinjemo…
– Ne, ne počinjemo. Dovodiš četvero ljudi na mjesec dana u naš stan bez da mi išta kažeš. Bez pitanja imam li obaveze, rokove, planove. Samo si rekao: „Dolaze u subotu.“ I to je bilo to.
Trljao je nos – isti onaj pokret koji gledam već sedam godina.
– Pa to je obitelj. Što sam trebao, odbiti ih?
– Mene nisi odbio. Mene nisi ni pitao.
– I što sad? Da ih izbacim?
Nisam odgovorila. Ustala sam i otišla u kuhinju. Stavila lonac na štednjak. Četiri sata pripreme – cikla, kupus, zaprška, temeljac. Vesna je sjedila pokraj mene na stolcu i nadzirala svaku moju kretnju.
– Premalo soli stavljaš. Juha bez soli nema okusa.
Dodala sam još pola žlice.
– Još uvijek je bljutava.
Poslušno sam ubacila još.
– A ciklu opet nisi pravilno pripremila.
Dvanaest dana. Četiri sata kuhanja dnevno. Četrdeset i osam sati. Cijeli radni tjedan i još jedan dan. A ispred mene još osamnaest.
Nakon ručka Vesna je povela Marka na balkon. Dok sam prala tanjure, kroz otvoren prozor jasno sam čula svaku riječ.
– Nije ona za tebe, sine. Hladna je. Škrtica. Obitelj gleda kroz novac. Ti zaslužuješ bolju ženu.
Zavrnula sam vodu. Tanjur mi je kliznuo iz ruku od sapunice, ali sam ga pažljivo odložila na sušilicu. Polako sam obrisala ruke.
Otišla sam u spavaću sobu. Otvorila laptop. I počela pretraživati last minute ponude.
Turska, Antalya. Polazak za dva dana. Dvadeset i osam noćenja, hotel s tri zvjezdice, all inclusive. Četrdeset i četiri tisuće kuna. Na kartici – četrdeset i osam.
Kliknula sam „rezerviraj“. Ruke su mi bile mirne. Prvi put nakon dvanaest dana.
Četrnaestog jutra ustala sam prije svih. Pet sati. Mrak i potpuna tišina.
Spakirala sam mali kofer – ljetne haljine, kupaći kostim, sandale, kremu za sunce, punjač, putovnicu. Ručna prtljaga, kupljena prije tri godine upravo za ovakve situacije.
Na kuhinjskom stolu ostavila sam poruku, napisanu velikim slovima:
„Dobro došli! Vaša gostoljubiva domaćica otišla je na godišnji. Na mjesec dana. U zamrzivaču su piletina i okruglice. Juha se kuha četiri sata – recept zna Vesna. Ugodan boravak!“
Pored papira stavila sam rezervni ključ. I izašla.
Taksi je već čekao ispred zgrade. Vozač je ubacio kofer u prtljažnik.
– Zračna luka Zagreb? – upitao je.
– Da, tamo.
Sjedila sam straga, vezala se i pogledala prema našim prozorima. Sve je bilo mračno. Još su spavali.
Kad je automobil krenuo, osjetila sam kako mi se prsa napokon šire punim dahom. Kao da sam tek tada počela disati. Ramena su mi se spustila, vrat prestao boljeti.
Telefon je zazvonio u 7:42. Već sam sjedila kod izlaza za ukrcaj. Marko.
Prekinula sam poziv. Zvao je opet. Odbila sam.
Poruka: „Gdje si?!“
Odgovorila sam: „U zračnoj luci. Idem na odmor. Mjesec dana. Kao i tvoja rodbina – bez najave. Pročitaj poruku na stolu.“
Dvadeset i tri sekunde nije bilo ničega. A onda je uslijedila prava bujica poruka.
