“Ključeve na stol, Ivane.” Marija je hladno naredila dok je majčina rodbina pretvarala njezino utočište u prenoćište

Bezobrazna rodbina uništila je teško zarađeno utočište
Priče

Ivan je dotrčao na verandu toliko naglo da je zamalo nagazio na praznu bocu votke i izgubio ravnotežu. Lice mu je planulo u crveno, a prsti su mu podrhtavali — teško je bilo razaznati trese li ga strah od majke ili panika pred vlastitom ženom. Stao je pred stol kao da će tijelom zaštititi zdjelu, ispruživši ruke kao kakav nespretni čuvar.

— Marija, nemoj to raditi! — piskavo je povikao, glas mu je presjekao u falset. — Jesi li ti normalna? Ljudi sjede za stolom! Spusti tu zdjelu!

Marija ga je promatrala dugo i bez treptaja. U njezinu pogledu nije bilo ni bijesa ni povrijeđenosti — samo hladna, gotovo gadljiva znatiželja, kao kad se proučava zgnječeni kukac na pločniku. Bez žurbe je nagnula keramičku posudu. Teška masa salate, natopljena majonezom, uz mljackav zvuk skliznula je ravno na prljavi stolnjak, poprskavši rukav Vesnine kućne haljine.

Nad verandom se spustila tišina, koju je remetilo tek uporno zujanje debele muhe iznad pladnja s mesom.

— Jesi li ti poremećena? — prosiktala je Vesna, stresajući komadiće krumpira sa šarenog uzorka na prsima. — Marko, pogledaj je! Potpuna luđakinja! Bacati hranu! Mi smo došli kao ljudi, a ona… nezahvalna svinja!

— Mama, stani malo! — Ivan je zgrabio Mariju za lakat i povukao je prema uglu kuće, dalje od znatiželjnih pogleda rodbine.

Nije se opirala, ali je trzajem oslobodila ruku, kao da ju je opekao njegov dodir. Zaustavili su se kraj oluka. Ivan je teško disao; iz njega se širio miris jeftinog piva i panike.

— Marija, pretjeruješ — šaptao je, osvrćući se prema verandi gdje je već rastao uznemireni žamor. — Ne možeš ih tako izbaciti. To su moji. Ujak Marko je pijan, ne može voziti. Kamo ću ih sad, usred večeri? Hajde da se dogovorimo. Prespavat će, bit će mirni, složit ću im ležajeve na podu, nećemo ni posteljinu vaditi. Ujutro ih vodim, kunem ti se. Samo… nemoj me sramotiti pred svima.

Gledala ga je i umjesto muškarca za kojeg se udala prije tri godine vidjela bezobličnu masu koja očajnički pokušava poprimiti oblik prihvatljiv svima oko sebe.

— Sramotiš se sam, Ivane — rekla je tiho. — Dovukao si cijeli čopor bez pitanja. Dopustio si majci da zapovijeda u mojoj kuhinji. A sad stojiš tu i moliš umjesto da nešto poduzmeš.

— Kakav problem? — razmahao se rukama. — Što su ti učinili? Malo su jeli, malo popili! Zar ti je žao? Sad si velika direktorica, voziš terenac! Zar ti je taj komad sira tako zapeo za srce?

— Nije stvar u siru. Stvar je u tome da si mi u kuću doveo okupatore. Slušaš li što govore?

S verande su dopirali pijani, bezobrazni glasovi. Jedna tetka, s trajnom koja je podsjećala na kacigu, vikala je: — Vidi gradske princeze! Prevrnula salatu! U moje vrijeme bi za to dobila šamar i šutjela! Ivan je mlakonja, pa mu se popela na glavu. Ženu treba držati pod kontrolom, a ne joj davati ključeve od kuće!

— Tako je! — nadovezao se duboki muški glas. — Obijesna od para. Sigurno nije pošteno zaradila za ovakvu kuću. Sad joj obični ljudi smrde. Ne brini, Vesna, mi ćemo nju dovesti u red. Sutra neka prekopava vrt, pa će joj splasnuti nos.

Marija se nasmiješila bez radosti i pogledala Ivana, koji je još više problijedio.

— Čuješ? — upitala je. — Već planiraju moj “odgoj”. Danas vrt, sutra će odlučiti da im je šupa potrebnija nego meni.

— Pijani su — zamucao je. — Kad se otrijezne, bit će drugačiji. Izdrži večeras, molim te. Ako ih sad izbaciš, majka mi to nikad neće oprostiti. Proklet će me.

— Ako ih ne izbacim, ja ću prokleti samu sebe — odvratila je. — Ovdje dolazim da se odmorim, ne da zabavljam bahate goste.

Približila mu se korak bliže. Glas joj je postao suh i oštar.

— Slušaj pažljivo. Sada je četiri popodne. Ti i tvoja “obitelj” imate točno dvadeset minuta da sjednete u automobile i odete. Taksi do Karlovca stoji oko dvije tisuće eura. Ako ujak nema novca, daj mu ti. Ako ti nemaš, posudi od majke.

— A ako neću? — pokušao je ispraviti ramena, ali pokušaj autoriteta djelovao je jadno. — I ja sam vlasnik ove kuće. Ja sam ti muž!

— Na papiru je ova kuća samo moja. Kupila sam je od svoje ušteđevine prije braka i glasi na mene. Ti ovdje nemaš nikakva prava, osim kao gost. A ponašaš se gore od nepozvanog gosta.

Duboko je udahnula, osjetivši kako puca posljednja nit koja ju je vezivala za njega.

— Ili oni odlaze sada, ili ti odlaziš s njima. Spakiraš svoje stvari, sjedneš u onaj zahrđali Logan s ujakom Markom i vraćaš se majci. I više se ne vraćaš ni ovdje ni u naš stan. Ključeve od stana ostaviš na stolu.

Ivan je ostao otvorenih usta. Očekivao je viku, razbijanje, histeriju — ali ne ovu ledenu odlučnost.

— Ti mene izbacuješ? Zbog mame? Zbog roštilja? Marija, jesi li ti svjesna što govoriš? Pet godina smo zajedno!

— Ne zbog roštilja. Nego zato što si odlučio biti poslušan sin, a ne moj suprug. Dopustio si im da me vrijeđaju u mojoj kući. Izbor je tvoj. Vrijeme je počelo teći.

Okrenula se i vratila na verandu. Društvo je na trenutak utihnulo kad su je vidjeli, ali tišina nije dugo trajala. Vesna je, brišući mrlje majoneze salvetom, već punila pluća za novu tiradu.

— I? Jeste li završili? — podrugljivo je dobacila kad se Marija popela stepenicama. — Je li ti muž objasnio tko ovdje zapovijeda? Ajde, sjedni i popij kaznenu čašicu dok sam dobre volje. I donesi mi čistu vilicu, ova je gadna.

Marija nije odgovorila. Sjela je u pletenu fotelju nasuprot njima, prekrižila ruke i mirno čekala. Pogled joj je bio uprt u Ivana, koji se polako, kao da ide prema vlastitoj presudi, penjao stepenicama iza nje. U tom trenutku odlučivalo se kakav će čovjek biti, a po načinu na koji su mu oči nemirno bježale i usne podrhtavale, činilo se da je spreman izdati bilo koga samo da izbjegne sukob.

Lea Šestić

Rođena u Splitu, studirala u Zagrebu, vratila se moru. Trideset godina sam predavala hrvatski jezik — i kroz moje ruke su prošle tisuće učenika i još više njihovih priča. Sada, u mirovini, pišem iz Kaštel Lukšića ono što sam dugo nosila u sebi. O ljubavi koja je nadživjela mladost, o majkama koje su šutjele predugo, o ženama koje su počele iznova nakon pedesete. Neke priče su moje, mnoge su tuđe — sve istinite barem onoliko koliko je istina ono što srce pamti.

Pisma sa Žnjana