— Marko — Marina mu spusti šalicu kave pred ruku. — Moramo razgovarati.
— Mhm — promrmljao je, ne podižući pogled.
— Ozbiljno mislim. Moramo razgovarati.
— Večeras, Marina. Žurim se. Danas imam važnu prezentaciju.
Poljubio ju je u obraz i otišao. Isti onaj poljubac, isto jutro kao i bezbroj puta prije. Kao da se noćni razgovor nikada nije dogodio.
Marina je ostala sjediti za stolom, zagledana u njegovu napola popijenu kavu. Kako se tako može živjeti? Dijeliti s nekim isti krov, a zapravo ga uopće ne vidjeti?
Oko devet zazvonio joj je telefon. Bila je to Vesna Pavlovna.
— Marina, zašto mi se jučer nisi javljala?
— Imala sam posla.
— Posla! — frknula je svekrva. — Baš me zanima čime si to mogla biti toliko zaokupljena.
Marina nije odgovorila. Nije imalo smisla objašnjavati. Ionako je ne bi razumjela.
— Slušaj — nastavila je Vesna Pavlovna — danas dolazim k tebi. Moramo nešto raščistiti.
— Što točno?
— Vidjet ćeš. Bit ću tamo oko dvanaest.
Veza se prekinula. Marina je još trenutak gledala u ekran mobitela, a onda je odjednom shvatila: više ne može. Ne može više slušati beskrajna prodikovanja, ne može podnositi stalne prigovore, ne može živjeti u kući u kojoj se o njoj govori kao da je uljez.
Ustala je i otišla u spavaću sobu. Iz ormara je izvukla stari kovčeg, onaj koji su kupili još za bračno putovanje. Bio je prašnjav, a ručka mu je napukla i visjela.
Počela je slagati stvari. Polako, pažljivo. Haljine, bluze, donje rublje. Ruke su joj podrhtavale, ali nije prestajala.
„Kamo ću?” prolazilo joj je kroz glavu. „K Ani? Kći će se zaprepastiti. Pitat će: mama, jeste li se ti i tata posvađali? A što da joj kažem? Da njezin otac i baka misle kako sam obična danguba?”
U kovčeg je stavila fotografije djece, dokumente, nekoliko najdražih knjiga. Kovčeg se pokazao premalim. Trideset pet godina života svelo se na jednu jedinu prtljagu.
Sjela je na rub kreveta i zaplakala. Tiho, bez jecaja.
Tada se oglasilo zvono na portafonu. Vesna Pavlovna stigla je ranije.
— Otvaraj! — naredila je kroz slušalicu.
Marina je obrisala suze i pošla prema vratima. Svekrva je u predsoblje uletjela kao general koji kreće u napad.
— Dakle, hoćemo li razgovarati? — umarširala je u kuhinju i sjela za stol. — Sjedni.
Marina je sjela nasuprot njoj. Promatrala je tu ženu i pomislila: zar sam se ja nje doista bojala trideset pet godina?
— Ovako stoje stvari — započela je Vesna Pavlovna. — Jučer sam razgovarala s Markom. Dugo smo razgovarali.
— Čula sam.
— Čula si? — svekrva namršti obrve. — Onda znaš o čemu je riječ.
— Ne bih rekla.
— Marina — glas joj se odjednom pretvorio u pokroviteljski, gotovo roditeljski ton — ti si pametna žena. Valjda vidiš što se događa.
— A što se događa?
— Promijenila si se. Jako. Postala si nekako… tvrdoglava.
Marina je šutjela.
— Prije si me slušala, prihvaćala moje savjete. A sad? Sad mi odgovaraš!
— Kada sam vam odgovarala?
— Stalno! I jučer! Pitala sam te zašto se ne javljaš na telefon, a ti si mi odbrusila!
— Rekla sam da sam bila zauzeta.
— Eto! Baš tim tonom! — Vesna Pavlovna udari dlanom o stol. — A i prekjučer isto! Rekla sam ti da je boršč preslan. Ti si samo šutjela. Nisi se čak ni ispričala!
Marina ju je gledala i nije mogla vjerovati. Kako do sada nije vidjela koliko je sve to suludo?
— Vesna Pavlovna — rekla je mirno. — Jeste li vi uopće jeli taj boršč?
— Kakve to veze ima?
— Jeste li ga jeli ili niste?
— Pa… probala sam.
— Uzeli ste jednu žlicu i zaključili da je preslan.
— Da! I što s tim?
— Marko je pojeo pun tanjur. I još je zatražio da mu dospem.
Svekrva se na trenutak zbunila, ali se brzo pribrala.
— Iz pristojnosti! Moj Marko je obziran čovjek, nije te htio povrijediti!
— Shvaćam — Marina ustane. — Vesna Pavlovna, moram ići.
— Kamo ti to moraš? Nismo još završile razgovor!
— Jesmo.
Marina je izašla iz kuhinje i prišla kovčegu.
— Što je sad ovo? — svekrva se sledila od zaprepaštenja.
