Zurila je u kovčeg kao da pred sobom vidi nešto nepojmljivo.
— Jesi li ti izgubila razum?
— Možda i jesam — mirno odvrati Marina i odgurne kovčeg bliže ulaznim vratima.
— Marina! Marina, odmah se vrati ovamo! Kakve su to gluposti?
No Marina je već navlačila kaput. Svekrva je jurcala oko nje, hvatala je za rukav, pokušavala je zadržati.
— Shvaćaš li ti uopće što radiš? Marko će se razboljeti od brige! A što će djeca reći?
— Djeca su odrasla. Razumjet će.
— Ti nisi pri sebi! Potpuno si skrenula! I sve to zbog jednog jedinog razgovora?
Marina se okrenula prema njoj.
— Zbog jednog? Vesna Pavlovna, vi sa mnom tako razgovarate već trideset pet godina.
— Ja s vama razgovaram sasvim normalno!
— Normalno? — Marina se kratko, gorko nasmije. — Sjećate li se kad se Nikola razbolio? Prije dvije godine?
— I što s tim?
— Tri tjedna sjedila sam uz njega u bolnici. A vi ste Marku rekli da sam ondje namjerno, samo da se izvučem od kućanskih poslova.
— Ja to nikada nisam rekla!
— Jeste. I to meni u lice. A kad je Ana branila diplomski? Sjećate se? Kupila je novu haljinu, bila je presretna, lijepa. A vi ste odmah rekli: čemu takvo rasipanje, roditelji su joj škrtice.
Vesna Pavlovna sva se zacrvenjela.
— To… to uopće nije bilo tako!
— Upravo je tako bilo. I nije to jedini put. Takvih primjera ima na stotine, Vesna Pavlovna. Na stotine.
U bravi se začuo ključ. Vrata su se otvorila i u stan je ušao Marko.
— Bok svima! — doviknuo je vedro. — Danas sam ranije… — riječi su mu zastale čim je ugledao kovčeg. — Što se ovdje događa?
— Tvoja žena je poludjela! — odmah uskoči svekrva. — Namjerava otići!
Marko pogleda Marinu, zatim majku, pa ponovno kovčeg.
— Marina, je li to ozbiljno?
— Jest.
— Ali zašto? Što se dogodilo?
— Zar ne znaš?
— Ne znam!
— Marko — Marina sjedne na malu klupu u hodniku. — Jučer si razgovarao s majkom. Sjećaš se?
Muškarcu lice problijedi.
— Ti si… čula?
— Svaku riječ. Čula sam kako sam nezahvalna. Kako me treba dovesti u red. Kako te ne cijenim.
— Marina, nije to… mi nismo…
— Niste što? — ustane ona. — Niste tako rekli? Ili možda niste govorili o meni?
— Mama je samo bila ljutita zbog onoga od jučer…
— Zbog onoga od jučer? — planu Marina. — Zato što se nisam javila na telefon? Pa kuhala sam ručak za vas! Vaš ručak!
— Marina, smiri se…
— Neću se smiriti! Znaš li što je istina, Marko? Trideset pet godina bila sam dobra supruga. Kuhala sam, prala, odgajala djecu, brinula se o tebi. I što sam dobila zauzvrat?
— O čemu ti to govoriš? Mi smo normalna obitelj!
— Normalna? — opet se nasmije, ovaj put još gorče. — Je li normalna obitelj ona u kojoj muž iza leđa s majkom secira vlastitu ženu?
— Nismo te secirali!
— A što ste onda radili? Raspravljali o vremenskoj prognozi? — okrene se prema svekrvi. — A vi? Tko ste vi da meni određujete kako ću živjeti?
— Ja sam njegova majka! — uvrijeđeno uzvikne Vesna Pavlovna.
— Njegova majka. Ne moja. Ja vama ne dugujem ništa.
— Duguješ! Duguješ mi poštovanje!
— Zbog čega? Zbog ponižavanja? Zbog toga što se miješate u svaku sitnicu? Zbog toga što vlastitog sina okrećete protiv mene?
— Marko! — svekrva se uhvati za prsa. — Čuješ li ti kako ona razgovara sa mnom?
— Čujem — tiho odgovori Marko.
— I? Zar ćeš dopustiti da mi se tako obraća?
U hodniku je zavladala tišina. Marina je gledala muža i čekala. Sada će se sve prelomiti. Sada će morati izabrati.
— Mama — napokon progovori Marko. — Možda stvarno nije trebalo…
— Što nije trebalo? — zgrane se svekrva.
— Pa… govoriti tako o Marini.
— Ti ćeš sada stati na njezinu stranu?
— Ne stajem ni na čiju stranu. Samo… ona je moja žena. Trideset pet godina je moja žena.
Vesna Pavlovna ostala je bez riječi. Otvorila je usta, zatvorila ih, pa ih ponovno otvorila.
— Dobro! — naposljetku izusti. — Dobro! Znači, ja vam više ne trebam!
— Mama, kakve to veze ima s ovim?
— Ima itekako! Cijeli sam život živjela za vas! A sada… — zgrabila je torbu. — U redu! Živite onda bez mene!
Vrata su se zalupila za njom. Marko i Marina ostali su sami.
— Marina — prišao joj je. — Zar je baš moralo ovako? Ipak je ona već starija…
— Marko — izgovori Marina iscrpljeno.
