— Ti zbilja ništa nisi shvatio.
— Što to nisam shvatio? — Marko sjede pokraj nje na klupicu u hodniku. — Reci mi. Objasni.
Marina ga je dugo promatrala. Sijede vlasi na sljepoočnicama, umor u očima, sitne bore oko usana. Lice koje je znala napamet. Lice koje je voljela.
— Marko — rekla je tiše, gotovo šaptom. — Voliš li me ti uopće?
— Naravno da te volim! Kakvo je to pitanje?
— Onda zašto si šutio dok me tvoja majka vrijeđala?
— Pa rekao sam ti… nisi joj trebala tako odgovoriti…
— Marko, to govoriš sada. Jučer nisi rekao ništa. Trideset pet godina ništa ne govoriš.
On prijeđe dlanom preko čela, kao da želi obrisati misao koja ga je zatekla.
— Marina, ona mi je majka. Kako da budem grub prema njoj?
— A prema meni smiješ?
— Kakve to veze ima?
— Ima, Marko! — Marina se naglo uspravila. — I ja sam živo biće. I mene boli. I ja imam osjećaje.
On je zašutio i spustio pogled prema podu.
— Znaš što? — nastavila je mirnije. — Tvoja majka je u jednome ipak u pravu. Promijenila sam se.
— U čemu si se promijenila?
— Nekada sam se bojala. Bojala sam se da ću povrijediti tebe, da ću naljutiti tvoju majku. Govorila sam sebi: izdržat ću, jednom će me prihvatiti.
— Pa prihvatila te odavno.
— Prihvatila? — Marina se kratko, gorko nasmijala. — Da, prihvatila me kao kućnu pomoćnicu. Kao nekoga tko šuti, klima glavom i radi ono što mu se naredi.
— Marina, pretjeruješ…
— Ne pretjerujem. — Ponovno je sjela i uhvatila ga za ruku. — Marko, poslušaj me. Stvarno me poslušaj.
On kimne, ovaj put bez riječi.
— Umorna sam od toga da uvijek ja budem kriva. Umorna sam od opravdavanja svake svoje rečenice. Umorna sam od života u kući u kojoj se prema meni ne odnose s poštovanjem.
— Ja te poštujem.
— Ako je tako, zašto nisi stao uz mene? Zašto u svih ovih trideset pet godina nijednom nisi rekao svojoj majci da je dosta?
Marko je dugo sjedio nepomično. Tek nakon nekoliko trenutaka duboko je uzdahnuo.
— Ne znam. Možda sam se… naviknuo.
— Upravo to. Ti si se naviknuo. A ja sam se od toga odviknula.
— I što sad? — pogled mu skrene prema kovčegu. — Bi li stvarno otišla?
— Ne znam — odgovorila je Marina iskreno. — Ovisi o tebi.
— O meni?
— Marko, ne želim razbiti našu obitelj. Ali više ne mogu živjeti onako kako smo živjeli dosad.
— A kako bi htjela?
— Htjela bih da mi budeš muž, a ne vječni mamin dječak. Htjela bih da se moje mišljenje čuje. I da tvoja majka prestane zapovijedati u našoj kući.
— Ona ne zapovijeda…
— Zapovijeda. I ti to dobro znaš.
Marko ustane i nemirno prohoda hodnikom, nekoliko koraka tamo, nekoliko natrag.
— Marina, kako da joj to kažem? Ona je cijeli život tako navikla…
— To je njezin problem. Naviknut će se i na drukčije.
— Lako je to reći…
— Marko. — Marina mu priđe i zaustavi ga pogledom. — Moraš odlučiti. Ili će naša pravila određivati tvoja majka, ili ćemo svoj život voditi mi. Treće ne postoji.
Dugo nije odgovorio. Tišina se razvukla među njima, teška i gusta. A onda ju je privukao k sebi i zagrlio.
— Dobro. Pokušat ćemo.
— Što ćemo pokušati?
— Živjeti drukčije. Bez majčinih uputa za svaki korak.
— A ako se uvrijedi?
— Onda će se uvrijediti… pa će je proći. Kamo bi otišla?
Marina se toga dana prvi put nasmiješila.
— Znači, mogu spremiti kovčeg?
— Spremi ga.
Odnijela je kovčeg natrag u spavaću sobu i počela vraćati odjeću u ormar. Marko je ostao naslonjen na dovratak i promatrao je.
— Marina?
— Da?
— Je li jučerašnja juha stvarno bila u redu?
— Bila je. I više nego u redu.
— Znao sam — nasmiješi se Marko. — Mami se samo učinilo drukčije.
Navečer je nazvala Vesna Pavlovna. Dugo je razgovarala s Markom, uzbuđeno i povišenim glasom. Marina je čula samo njegove odgovore.
— Ne, mama, nismo se posvađali… Da, sve je u redu… Ne, nitko te ne izbacuje iz našeg života… Samo se moramo oko nečega dogovoriti… O čemu? O tome da razgovaramo kao ljudi…
Kad je spustio slušalicu, okrenuo se prema Marini.
— Sutra dolazi. Kaže da želi razgovarati.
— Neka dođe — rekla je Marina mirno. — Ali ovaj put razgovarat ćemo drukčije.
— Drukčije?
— Kao ravnopravni odrasli ljudi. Ja više nisam djevojčica koju treba odgajati.
Marko je polako kimnuo.
— Razumijem.
I Marina je tada osjetila da se nešto doista pomaknulo. Možda ne odjednom. Možda ne zauvijek. Ali nešto se ipak promijenilo.
Prvi put nakon mnogo godina učinilo joj se da je dom ponovno mjesto kojemu pripada.
