„Prije nego što ti ga Marko i ja sami zatvorimo kako treba. I dobro upamti, jednom zauvijek: u ovoj sam obitelji ja najstarija. Ja sam ta koja vodi glavnu riječ. Kako ja kažem, tako će biti.“
Zabila je kažiprst Miji u prsa.
„A ta tvoja rupčaga od stana… to ti je samo ulaznica u našu obitelj. Cijena za to što smo te takvu uopće primili. Zato se ne koprcaj. Nauči gdje ti je mjesto, glupačo!“ zaurlala je Vesna.
Mia je ustuknula kao da ju je netko ošamario. Sram, bijes i poniženje stisnuli su joj grlo u tvrdu, bolnu knedlu.
I upravo se tada na pragu pojavio Marko. Stajao je naslonjen na dovratnik, lica potpuno nečitljiva. Ali oči su mu bile tamne, ravne i hladne, nalik očima štuke koja je upravo ugledala plijen.
Čuo je sve. Do posljednje riječi.
„Mama“, rekao je tiho, gotovo nježno, a baš je zbog te mekoće zvučalo još opasnije. „Je li tebi potpuno puklo? Proljetno ludilo ili ti je ledenica pala na glavu? Što ti, dovraga, uopće govoriš?“
Vesna je frknula, pogrešno shvativši njegov ton kao znak da je na njezinoj strani.
„Sine moj! Objasni joj ti kako stvari ovdje stoje! Ja samo govorim istinu u lice! Ti si gospodar! Ja sam glava obitelji! Stan je sada naš, obiteljski! A ova…“ odmahnula je rukom prema Miji, „neka zatvori ta svoja riblja usta i neka se ne ističe!“
Marko se polako odmaknuo od dovratnika. Nije povisio glas. Naprotiv, spustio ga je u hrapav, prijeteći šapat.
„Dosta, mama. Zavjesa je pala. Prešla si sve moguće granice, i one koje postoje i one koje normalan čovjek ne bi ni zamislio. Ti očito više ne razlikuješ stvarnost od svojih fantazija. Sad ćeš se u tišini obući i izaći. Sama ili preko mog ramena, biraj. A ako izustiš još jednu riječ, zovem hitnu da dođu s injekcijom za one koji divljaju. Ne šalim se.“
Njegova se majka skamenila.
„Marko?! Ja sam ti majka! Tvoja krv! Zar ćeš zbog ove…“
„Da, ti si moja majka“, prekinuo ju je, a u glasu mu se prvi put začuo metalni prizvuk.
