„I upravo si moju ženu nazvala kokoši, a zatim zavukla ruke među njezino donje rublje. Obuci se. Vrata su ondje.“
Tada je puklo pravo ludilo. Vesna je zajaukala kao ranjena zvijer i zamahnula torbom prema njemu.
„Nezahvalniče! Ja sam te podigla! Ona ti je isprala mozak!“
Marko nije odgovorio ni slogom. Samo ju je uhvatio za lakat i rame, spretno, čvrsto, bez imalo oklijevanja, pa je okrenuo prema izlazu. Nije to bila slijepa grubost, nego hladna, neumoljiva kontrola kojoj se nije moglo suprotstaviti. Koprcala se, otimala, vikala nerazgovijetne optužbe o otrovu, urocima i pokvarenosti, dok su joj potpetice grebale po laminatu.
Mia je stajala s dlanom pritisnutim na usne i gledala prizor koji joj se činio gotovo nestvarnim. Njezin muž, njezin blagi, nasmijani Marko, bez trunke dvojbe izbacivao je iz njihova stana osobu koju mnogi smatraju nedodirljivom — vlastitu majku. Bio je smiren, precizan i neumoljiv.
Kad su se vrata zalupila, histerični krik ostao je s druge strane. U stanu se razlila tišina, toliko snažna i nagla da je gotovo boljela. Činilo se kao da od nje zvoni u ušima.
Marko se polako okrenuo. Disao je duboko, teško, a ruka kojom je maloprije držao majku jedva primjetno mu je podrhtavala. Pogledom je tražio Mijino lice, kao da se boji u njezinim očima pronaći osudu ili strah.
„Jesi li dobro?“ izustio je promuklo.
Sav bijes, sva ona čelična tvrdoća nestali su iz njega u jednom trenutku. Ostali su samo iscrpljenost i zabrinutost.
Mia mu je prišla. Nije potrčala, samo je tiho zakoračila do njega. Pogledala je u te poznate oči, sada ranjive kao nikada prije. Srce, koje joj je još maločas divljalo od straha i gnjeva, odjednom se ispunilo nekom toplom, tihom ludošću, toliko snažnom da se gotovo nasmijala.
„Dobro sam“, rekla je tiho i položila mu dlan na prsa, osjećajući pod prstima mahnit ritam njegova srca.
Zatim ga je čvrsto zagrlila, zaronila licem u njegov vrat i šapnula glasom u kojem su istodobno podrhtavali i suze i smijeh:
„Hvala ti, junače. Sad je ovo stvarno naš dom.“
