“Naravno da nije, dragi” — odgovorila je Ana mirno, nastavljajući jesti dok je Marko ostao zbunjen i poljuljan

Sramotno ponašanje otkriva neprocjenjivu unutarnju snagu.
Priče

— Pio sam.

— Naravno da si pio! Što ja uopće pitam? Dakako, sjedio si i nalijevao se, a ona je za to vrijeme spakirala kofere i s ljubavnikom odjurila u toplije krajeve. Njoj, očito, ništa nije sveto. A ti si ostao tu kao pokisla kokoš i čekaš da se sve samo riješi. Sram te bilo! Diži se odmah, idi za njom, pronađi je!

— A čemu, mama? — Marko se kiselo nasmiješio, samo jednim kutom usana. — Napisala je sasvim jasno: “Zbogom.” Tu nema puno prostora za tumačenje. Uostalom… sada ima sve što je htjela: novac, putovnicu, a možda i sreću.

— Ah, Marko, Marko… Budalo moja, obična budalo… A ja, stara luđakinja — uzdahnula je Ivana Aleksandrovna, spustila se na stolicu i zagledala u pod. — Sve sam ja upropastila. Kartu je trebalo kupiti Ani, a ne meni.

Prošao je mjesec dana. Ana se nije vratila.

Iz objava na društvenim mrežama Ivana Aleksandrovna shvatila je da Ana zapravo uopće nije bila u Turskoj, nego na Cipru. Zatim se pojavila u Rimu. Nakon toga u Parizu. Na svakoj fotografiji blistala je, smijala se, namještala pred objektivom ispred Eiffelova tornja, odjevena u haljinu boje dimljenog lososa. Bradati muškarac zvao se Ivan — razveden, poduzetnik, čovjek koji je živio negdje po Europi.

Ispod jedne slike Ana je napisala: “Kad žena prestane čekati čudo od svoga muža, sama ga pronađe.”

Ubrzo su stigli i papiri za razvod. Marko ih nije ni pročitao kako treba. Potpisao ih je gotovo mehanički i odnio natrag u poštu.

Ivana Aleksandrovna sjedila je u kuhinji. U tih nekoliko tjedana kao da je potpuno posijedjela. Tiho je ponavljala, više sebi nego njemu:

— Samo sam htjela da mom sinu bude dobro… A pogledaj sad. Ostao je sam. Htjela sam malo mora, a ispali su samo samoća i sramota…

Prošla su još dva tjedna. Jednog dana zazvonilo je na vratima.

Marko je otvorio bez imalo volje. Na pragu je stajala Ana — lijepa, njegovana, u elegantnoj bluzi, s blagom mediteranskom preplanulošću na licu. Nekoliko sekundi nije mogao povjerovati vlastitim očima.

— Bok, Markić! — rekla je vedro i ušla u stan kao da nikada nije ni nestala. — Došla sam po neke stvari. Stare fotografije, dokumente… Ne smeta ti?

On je nijemo kimnuo. Neko je vrijeme samo stajao, a onda ipak izgovorio ono što ga je peklo:

— Jesi li… sretna s Ivanom?

— Jesam. I to jako. Ali najvažnije je to što me poštuje. Ti me nikada nisi poštovao.

— Zbog one karte? Zato što sam je tada kupio mami, a ne tebi?

— Ne, Marko. Zato što si uvijek birao nju umjesto mene. Uvijek. Kad je bio auto, kad je bio odmor, čak i onda kad sam te molila da jednu večer budemo sami.

Lea Šestić

Rođena u Splitu, studirala u Zagrebu, vratila se moru. Trideset godina sam predavala hrvatski jezik — i kroz moje ruke su prošle tisuće učenika i još više njihovih priča. Sada, u mirovini, pišem iz Kaštel Lukšića ono što sam dugo nosila u sebi. O ljubavi koja je nadživjela mladost, o majkama koje su šutjele predugo, o ženama koje su počele iznova nakon pedesete. Neke priče su moje, mnoge su tuđe — sve istinite barem onoliko koliko je istina ono što srce pamti.

Pisma sa Žnjana