ti si i tada pozvao svoju majku na večeru.
Marko je otvorio usta, spreman nešto prigovoriti, ali riječi nisu izlazile. Nije imao čime pobiti ono što je rekla. Bilo je bolno, ali bilo je istinito.
— Znaš li zašto tada nisam napravila scenu? — upitala je iznenada, s tankim, gotovo lukavim osmijehom. — Onda kad si mi priopćio da od mog odmora neće biti ništa?
Marko je sklopio oči. Već je naslućivao odgovor.
— Zato što sam tada shvatila: ako ti ne možeš izabrati između žene i majke, onda je najbolje da ja izaberem umjesto tebe. Da odem sama. Bez vike, bez poniženja, bez histerije. Kao žena. Dostojanstveno.
Uzela je stari album s fotografijama, još ga jednom pogledala, a zatim tiho rekla:
— Dakle… zbogom, Marko.
I otišla je.
On je ostao stajati u hodniku, kao da se ne zna pomaknuti.
U kuhinji je sjedila njegova majka. Nije ni izašla pred njih, nadajući se da će se sin i Ana ipak nekako pomiriti.
— Sine… nisam prisluškivala… Što se dogodilo? Kako ste? — pitala je drhtavim glasom.
— Ništa posebno. Samo smo se oprostili.
Muž je poslao majku na more. Ali nije računao na to da ću i ja otići. I to na dugo.
Ivana Aleksandrovna pokrila je lice rukama.
— Bože moj… Da barem nikada nisam otišla na to prokleto more…
Prošlo je šest mjeseci. Marko je postao tiši, zatvoreniji u sebe, a piti je prestao. Odjednom mu je postalo jasno da alkohol ne može zamijeniti čovjeka kojeg je vlastitom glupošću izgubio. S majkom je uredio svoj samački ritam: odlazio je na posao, vraćao se kući, a večeri provodio kraj prozora, gledajući kako sunce tone iza krovova.
A u jednoj dalekoj zemlji Ana je živjela drukčiji život. S Ivanom je putovala u planine i na more, kušala nepoznata jela, učila tango i razgovarala o tome kakvog bi psa jednoga dana mogli uzeti.
— Reci mi, žališ li zbog ičega? Zbog toga što se sve ovako rasplelo? — upitao ju je jednom Ivan.
— Ne. Nimalo — odgovorila je Ana. — Jer sam prvi put u životu osjetila da zaslužujem ljubav. Ne dužnost. Ne stalne ustupke. Nego pravu, jednostavnu ljubav.
Šetali su rivom, dodirujući se rukama. More je šumjelo i meko se razlijevalo uz obalu. Bilo je toplo, mirno i neobično lijepo.
Baš kao onoga dana kada ju je ona nesretna karta za odmor natjerala da prihvati stari poziv čovjeka koji ju je potajno volio. Poziv koji je godinama čuvala negdje duboko u sebi, čekajući samo trenutak u kojem će moći reći „da” novom životu.
A taj se trenutak pojavio sam od sebe.
