“Tvoj muž može proslaviti rođendan i bez tebe” — Ana se uspravila i planula, braneći proslavu koju je pripremala pola godine

Bezobzirnost obitelji sramotno guši njezine snove.
Priče

Molim te. Čekaju me još tri sata sastanaka, a poslije toga večera s poslovnim partnerima. Dočekaj Petru, odvezi je kući i to je sve. Nije to nikakva drama.

— A to što ti pola godine pripremam rođendan, to se ne računa?

— Ana, NEMOJ SAD. Iscrpljen sam, iza mene su teški pregovori. Razgovarat ćemo kad se vratim.

Prekinuo je vezu bez pozdrava.

Ana je nekoliko trenutaka samo zurila u pocrnjeli ekran. U prsima joj se širila mješavina povrijeđenosti i bijesa, toliko snažna da je poželjela vrisnuti iz svega glasa. Umjesto toga, nazvala je prijateljicu.

— Majo, bok. Možeš li doći do mene? Stvarno mi trebaš.

Pola sata kasnije Maja Mokejeva, njezina najbolja prijateljica i suvlasnica cvjećarskog studija, sjedila je za kuhinjskim stolom i slušala Anu kako joj, još uvijek uznemirena, prepričava cijeli razgovor.

— Kakav idiot — izdahnula je Maja naposljetku. — Oprosti na izrazu, ali tvoja svekrva je prava vještica. A Marko nije ništa bolji. Mamin sinčić, od glave do pete.

— Što da radim? Ako ne odem, napravit će skandal da će se čuti do susjedne zgrade. Vesna će mi pretvoriti život u pakao.

— A ako odeš kao da se ništa nije dogodilo, naučit će ih da od tebe mogu napraviti otirač. Znaš što? Imam ideju.

Maja je izvadila mobitel i počela brzo tipkati.

— Kome pišeš?

— Našem pravniku, Nikoli. Sjećaš se da je spominjao kako njegov brat ima prijevozničku firmu? E pa, sad ćemo sve lijepo srediti.

Sat vremena poslije plan je bio dogovoren do posljednje sitnice. Ana se presvukla, spakirala ono što joj je trebalo i krenula prema aerodromu, s nekom tvrdoglavom odlučnošću u sebi. Nije išla sama; Maja je inzistirala da pođe s njom.

Zračna luka u Velikoj Gorici dočekala ih je uobičajenom gužvom, bukom kotačića kofera i glasovima putnika koji su se miješali s najavama letova. Ana je stala kod izlaza iz zone dolazaka, držeći u rukama natpis: „Petra Sečina”.

— Možda bismo ipak trebale odustati? — šapnula je u zadnji čas, kad ju je uhvatila nesigurnost.

— Nema šanse — odrezala je Maja bez imalo kolebanja. — Plan je već pokrenut.

Petra se pojavila četrdesetak minuta nakon slijetanja aviona. Visoka, mršava, duge izbijeljene kose i s izrazom lica kao da joj je cijeli svijet nešto dužan. Bila je ista majka, samo mlađa verzija.

— Ana? Gdje je auto? Umorna sam, hoću kući.

Ni pozdrav, ni hvala što ju je netko dočekao, ni najmanji znak pristojnosti.

— Auto je na parkiralištu. Idemo.

Petra je nezadovoljno otpuhnula i odmjerila Anu od glave do pete.

— Što je to na tebi? Neka jeftina krpa iz lanca trgovina? Bože, Marko je stvarno mogao naći bolju ženu…

Maja, koja je hodala nekoliko koraka iza njih, tiho je podigla obrve od zaprepaštenja. Ana je stisnula zube i odlučila ne odgovoriti.

Kad su stigle do parkirališta, pokraj Anina automobila stajao je mladić u urednoj odjeći vozača.

— Dobra večer. Ja sam Filip, večeras ću vas voziti.

— Kakva je ovo predstava? — planula je Petra. — Ana, zar ti ne znaš voziti?

— Znam — mirno je rekla Ana. — Ali neću. Filip će vas odvesti kući. Adresu ima. Želim vam ugodnu vožnju.

Okrenula se i krenula prema Majinu autu. Maja je odmah pošla za njom.

— HEJ! STANI! — zaurlala je Petra za njima. — Kamo ideš? A moje stvari? Tko će mi izvaditi kofere?

— Snaći ćete se i bez mene — dobacila je Ana preko ramena.

— ŽALIT ĆU SE MAMI! Moja majka će te izbaciti iz kuće!

Ana se zaustavila. Polako se okrenula prema njoj.

— Recite gospođi Vesni da sam ispunila ono što ste tražili. Došla sam po vas. O nošenju prtljage nije bilo riječi. I još joj prenesite da se sutra u sedam navečer Markov rođendan slavi u restoranu „Marseille”. Ako se ona ili vi ondje pojavite, zaštitari vas neće pustiti unutra. Popis uzvanika već je zaključen.

— Ti… ti… — Petra je od bijesa jedva dolazila do daha. — Što ti uopće umišljaš da si?

— Ja sam Markova žena. Žena, a ne kućna pomoćnica. Filipe — Ana je kimnula prema vozaču — odvezite gospođu kući. Ako vam zatreba, evo adrese. I ne obazirite se na histeriju, za to niste dodatno plaćeni.

Zatim su ona i Maja sjele u Majin automobil i odvezle se, ostavivši Petru nasred parkirališta, otvorenih usta i bez riječi.

— Bila si fantastična! — ushićeno je rekla Maja. — Da si samo vidjela njezino lice!

— Ovo je tek početak — uzdahnula je Ana. — Vesna mi ovo nikad neće oprostiti.

Nije prošlo ni pola sata, a mobitel joj je počeo neprestano vibrirati. Najprije svekrva, zatim Petra, pa opet svekrva. Ana je utišala zvuk i gurnula telefon duboko u torbu.

Kod kuće ju je dočekalo iznenađenje. Na vratima je stajao Marko, raščupan, napet i vidljivo bijesan.

— Što si to, dovraga, napravila? Mama je izvan sebe, Petra plače! Jesi li ti poludjela?

— Zar ti nisi trebao biti u Rijeci? — zbunjeno je promucala Ana.

— Vratio sam se baš kad me mama nazvala! Otkazao sam jako važan sastanak! Ana, shvaćaš li ti što si učinila?

— Dočekala sam tvoju sestru i pobrinula se da stigne kući. U čemu je problem?

— PONIZILA si je! Unajmila si nekog vozača kao da je nitko i ništa!

— A ŠTO SAM JA? — pukla je Ana. — Besplatni šofer? Sluškinja?

— Ti si moja žena i trebala bi pomagati mojoj obitelji!

— Ja jesam tvoja žena, ali nisam robinja tvoje majke! I znaš što? Dosta mi je! Četiri godine trpim bezobrazluk, omalovažavanje i uvrede. Tvoja majka gazi preko mene, a ti se praviš da se ništa ne događa!

— Pretjeruješ. Mama je samo… malo posebna.

— Posebna? POSEBNA?! Nazivala me prljavom, sirotinjom, crvom, parazitom! I misliš da se to danas dogodilo prvi put?

— Ona je emotivna. Ne moraš sve primati k srcu.

Ana ga je pogledala kao da pred sobom vidi potpunog stranca.

— Marko, sutra ti je rođendan. Pola godine pripremala sam tu večer. Pronašla sam tvog najboljeg prijatelja iz djetinjstva, s kojim si izgubio kontakt. Pozvala sam tvog omiljenog profesora s fakulteta. Posebno sam naručila tortu.

Lea Šestić

Rođena u Splitu, studirala u Zagrebu, vratila se moru. Trideset godina sam predavala hrvatski jezik — i kroz moje ruke su prošle tisuće učenika i još više njihovih priča. Sada, u mirovini, pišem iz Kaštel Lukšića ono što sam dugo nosila u sebi. O ljubavi koja je nadživjela mladost, o majkama koje su šutjele predugo, o ženama koje su počele iznova nakon pedesete. Neke priče su moje, mnoge su tuđe — sve istinite barem onoliko koliko je istina ono što srce pamti.

Pisma sa Žnjana