“Tvoj muž može proslaviti rođendan i bez tebe” — Ana se uspravila i planula, braneći proslavu koju je pripremala pola godine

Bezobzirnost obitelji sramotno guši njezine snove.
Priče

po posebnom receptu tvoje bake, i to u slastičarnici u Zagrebu koja ga jedina još radi na taj način. I što sad? Sve to odjednom ne vrijedi ništa jer tvojoj razmaženoj sestrici treba osobni vozač?

— Ne dramatiziraj — promrmljao je. — Otkazat ćemo restoran i proslaviti kod kuće. Mirno, obiteljski.

— Obiteljski? Misliš s tvojom majkom i Petrom?

— Naravno. One su mi obitelj.

— A ja? Što sam onda ja?

— I ti si, jasno. Samo nemoj biti ljubomorna.

— Nisam ljubomorna — rekla je Ana mirno, ali u tom miru bilo je nečega konačnog. — Ja odlazim.

Okrenula se, ušla u spavaću sobu i iz ormara izvukla kovčeg.

— Što to izvodiš? Ana, stani!

— Idem roditeljima u Split. Ti lijepo proslavi rođendan s mamicom i sestricom. Sigurna sam da ćete biti presretni.

— Ana, DOSTA! Spusti taj kovčeg!

— Ne.

Bez žurbe, ali odlučno, počela je slagati najnužnije stvari. Marko je stajao na pragu sobe, ukočen, kao da ne može shvatiti da se sve to doista događa pred njegovim očima.

— Ozbiljno? Zbog ovakve gluposti?

Ana se uspravila i pogledala ga.

— Ako su za tebe četiri godine ponižavanja “glupost”, onda da. Sasvim ozbiljno.

— A kamo ćeš uopće? Nemaš ni normalnog novca!

Na te riječi zastala je. Polako se okrenula prema njemu, a lice joj se promijenilo; umor je ustupio mjesto hladnoj sabranosti.

— Imam posao koji mi mjesečno donosi oko petnaest tisuća eura čiste zarade. Imam vlastiti stan koji iznajmljujem. Imam i ušteđevinu koju nikada nisam miješala s našim zajedničkim računima, upravo zato što je tvoja majka stalno nabacivala da sam se udala zbog vašeg novca. Prema tome, ne moraš brinuti hoću li preživjeti.

Marko je problijedio.

— Petnaest tisuća? Ali ti si govorila…

— Govorila sam da posao dobro ide. Ti nikad nisi pitao ništa više od toga. Tebi i tvojoj majci bilo je lakše zamišljati me kao jadnicu koja “prodaje cvjetiće”.

U tom trenutku zazvonio mu je mobitel. Na ekranu je pisalo: Mama.

— Javi se — rekla je Ana iscrpljeno. — Nemoj da te Vesna čeka.

Marko je gotovo mehanički pritisnuo tipku za poziv. Glas njegove majke odmah je provalio iz zvučnika.

— MARKO! Je li se ona zmija već vratila? Zahtijevam da se ISTOG TRENUTKA ispriča Petri! I meni! A ako neće, izbaci je iz stana!

— Mama, nazvat ću te poslije…

— Da se nisi usudio poklopiti! Moraš toj bezobraznici pokazati gdje joj je mjesto! Neka shvati tko je gospodar u kući! Neću dopuštati da se netko tako ponaša prema mojoj obitelji!

Ana je podignula kovčeg i krenula prema izlazu.

— Ana, čekaj!

Zaustavila se na vratima, s rukom na kvaki.

— Poruči Vesni i Petri da su uspjele — rekla je tiho. — Odlazim.

Vrata su se za njom zatvorila gotovo nečujno. Ipak, Marku je taj zvuk odjeknuo kao udar groma.

— Marko? MARKO! Čuješ li ti mene uopće?! — vrištala je majka iz mobitela.

Spustio je slušalicu i srušio se na kauč.

Sljedeći dan, njegov rođendan, pretvorio se u pravo mučenje. Ana se nije javljala. U restoranu “Marseille” dočekala ga je Maja i hladnim, službenim tonom obavijestila da je proslava otkazana na zahtjev slavljenika.

— Ali ja ništa nisam otkazao…

— Vaša majka jučer je nazvala administratora i rekla da ćete slaviti u krugu obitelji. Akontacija će biti vraćena na Aninu karticu.

Gosti koje je Ana pozvala počeli su ga redom zvati. Čestitali su mu, a zatim zbunjeno pitali zašto je večer propala. Najteže mu je pao poziv Luke, prijatelja iz djetinjstva kojeg je Ana pronašla preko društvenih mreža. Luka je zbog te večeri posebno doputovao iz Dubrovnika i nije skrivao razočaranje.

Kod kuće su ga čekale majka i sestra. Na stolu je stajala torta iz supermarketa i boca jeftinog pjenušca.

— Sretan rođendan, sine moj! Vidiš da smo se mi pobrinule za tebe. Ne kao ona nezahvalna ženska.

Marko je pogledao prema stolu, zatim u majku.

— Mama, što je ovo?

— Svečana večera! Petra je birala, je li tako, dušo? — zapjevušila je Vesna, ali njezin je glas bio toliko sladunjav da je zvučao lažno.

Petra se osvrnula po stanu.

— A gdje je Ana?

— Otišla je roditeljima. Zbog vas dvije.

— I neka je! — uskliknula je Vesna gotovo pobjedonosno. — Ne trebaju nam ovdje histerične osobe. Naći ćeš ti sebi pristojniju ženu. Iz dobre obitelji, s mirazom.

— Mama, Ana jest iz dobre obitelji. I ima uspješan posao.

— Ma daj! Cvjetići! To ti je neki veliki biznis?

— Njezin je studio jedan od najtraženijih u Zagrebu. Ima ugovore s velikim hotelima i restoranima. Ona je uređivala vjenčanje zamjenika gradonačelnika.

Vesna je stisnula usne.

— Svejedno. Karakter joj je grozan. Uvijek se ponašala kao da je iznad svih.

Marko je pogledao majku, zatim sestru. Kao da ih prvi put stvarno vidi: sitničavost, zavist, zloba, ono neumorno preziranje svega što nije pod njihovom kontrolom.

— Znate što? Idite kući. Želim biti sam.

— Ali sine! Rođendan ti je!

— Kući!

Majka i sestra otišle su uvrijeđene, uz teatralno šutanje cipelama po hodniku.

Marko je ostao sam u stanu koji je odjednom djelovao prazno i hladno. Na malom stoliću u hodniku ležale su avionske karte. Ana ih je kupila unaprijed; planirala je putovanje u Italiju kao njegov rođendanski dar. Sada su mu te karte izgledale kao okrutna poruga sudbine.

Prošao je tjedan dana. Ana se nije vratila i nije odgovarala na njegove pozive. Pokušao je doći do nje preko njezinih prijateljica, ali one su mu samo kratko i hladno poručile da je dobro te da moli da je više ne uznemirava.

Ni na poslu nije bilo bolje. Počeli su se pojavljivati problemi koje prije nije ni primjećivao. Ispostavilo se da je nekoliko velikih klijenata došlo u njihovu tvrtku isključivo zato što su ih preporučili Anini poslovni partneri. Sada su ti isti klijenti počeli sumnjati u pouzdanost suradnje. Njihova logika bila je jednostavna: ako čovjek ne može održati red ni u vlastitoj obitelji, kako mu povjeriti ugovore vrijedne stotine tisuća eura?

Vesna ga je zvala po deset puta dnevno. Svaki put s istim zahtjevom: mora hitno pokrenuti razvod.

— Moramo je preduhitriti! Ta će gadura sigurno pokušati oteti pola imovine!

Marko je umorno zatvorio oči.

— Mama, stan je upisan na oboje. Ima pravo na polovicu.

Lea Šestić

Rođena u Splitu, studirala u Zagrebu, vratila se moru. Trideset godina sam predavala hrvatski jezik — i kroz moje ruke su prošle tisuće učenika i još više njihovih priča. Sada, u mirovini, pišem iz Kaštel Lukšića ono što sam dugo nosila u sebi. O ljubavi koja je nadživjela mladost, o majkama koje su šutjele predugo, o ženama koje su počele iznova nakon pedesete. Neke priče su moje, mnoge su tuđe — sve istinite barem onoliko koliko je istina ono što srce pamti.

Pisma sa Žnjana