— Kakvo pravo? — planula je Vesna. — Pa ti si sve platio!
— Nisam. Ana je uplatila točno polovicu. Za svaku uplatu postoji trag, svaki dokument je uredan.
S druge strane veze nastao je kratak muk, a onda se začuo majčin prodoran krik:
— Namjerno je to napravila! Sve je isplanirala da ti kasnije otme imovinu!
— Dosta, mama! — Marko je izgubio strpljenje. — Zbog tebe je otišla. Zbog tvojih uvreda, tvoje bahatosti i načina na koji si je godinama gazila!
— Zbog mene?! Ja sam vam samo željela dobro!
— Svaki put kad bi je vidjela, ponižavala si je. Nazivala si je sirotinjom, a zarađuje više od Petre!
— Da se nisi usudio tu bezvrijednicu uspoređivati sa svojom sestrom!
Marko je bez riječi prekinuo poziv.
Dva tjedna poslije nazvao ga je nepoznat broj.
— Dobar dan, gospodine Marko. Ovdje Nikola Volohov, pravni zastupnik gospođe Ane. Trebali bismo dogovoriti sastanak vezan uz podjelu pokretne i nepokretne imovine.
— Ona podnosi zahtjev za razvod?
— Zasad ne. Međutim, želi razdvojiti zajedničku imovinu i nastaviti živjeti odvojeno. Ako pristanete na mirno rješenje, razvod se možda može izbjeći.
— Ja… moram razgovarati s njom osobno.
— Gospođa Ana ne želi izravan susret. Sva pitanja rješavat ćete preko mene.
Marko je, nakon kratkog oklijevanja, pristao. Na dogovoreni dan pojavio se u odvjetničkom uredu. Ane nije bilo. U prostoriji za sastanke čekao ga je samo njezin odvjetnik, mlađi muškarac hladna pogleda i mirna držanja.
— Dakle — započeo je Nikola, otvorivši mapu pred sobom — moja klijentica spremna je prepustiti vam stan u cijelosti, pod uvjetom da joj isplatite novčanu naknadu za njezin dio. Iznos je sto pedeset tisuća eura.
— Sto pedeset tisuća? — Marko se ukočio. — Ali stan vrijedi oko dvjesto pedeset tisuća!
— Točno. Polovica iznosi sto dvadeset pet tisuća. Preostalih dvadeset pet tisuća predstavlja naknadu za nematerijalnu štetu zbog sustavnih poniženja koja je vaša majka četiri godine nanosila mojoj klijentici, dok vi to niste spriječili.
— To je ucjena.
— Ne, to je ponuda. Možete je odbiti, pa ćemo se susresti na sudu. U tom slučaju priložit ćemo audiosnimke uvreda vaše majke, svjedočenja i prepisku. Sud bi mogao dosuditi i znatno viši iznos.
— Kakve snimke?
Nikola je uzeo mobitel, pronašao datoteku i pustio zvuk. Iz zvučnika se začuo Vesnin glas. Nazivala je Anu sirotinjom, gadom, nametnicom.
Marku se lice promijenilo.
— Odakle vam to?
— Gospođa Ana posljednje je dvije godine snimala svaki susret s vašom majkom. Iz samozaštite. Bila je svjesna da će joj jednog dana možda trebati dokaz.
Marko je potpisao sve što su mu stavili pred njega. Mjesec dana poslije novac je bio prebačen, a Ana se službeno odrekla svojeg suvlasničkog dijela stana.
Pokušavao je doznati gdje živi. Raspitivao se, pratio tragove, nekoliko puta se čak nadao da će je sresti pred cvjećarskim studijem. No Ana je nestala kao da je nikada nije ni bilo. Posao je nastavio normalno raditi, narudžbe su stizale, izlozi su bili uređeni, ali vlasnica se ondje više nije pojavljivala. Sve je vodila Maja.
A onda su se na Marka obrušile prave nevolje.
Porezna uprava došla je bez najave. Vrlo brzo isplivalo je da je Vesna, koja mu je godinama „pomagala” oko računovodstva, preko njegove tvrtke provlačila sumnjive financijske transakcije za svoje prijateljice. Iznosi nisu bili sitni. Naprotiv, radilo se o golemim svotama.
— Mama, što je ovo?! — Marko joj je gurnuo papire pod nos.
— Srce mi jest slabo, ali pamet nije! — vikala je Vesna, odmah prelazeći u napad. — Mislila sam da je to od tvojih manjih poslovnih prihoda!
Kazna je iznosila osamdeset tisuća eura. Na to su se nadovezale zatezne kamate. A iznad svega visjela je prijetnja kaznenog postupka.
Čim je Petra čula za porezni skandal, spakirala je kofere i istog dana odletjela prijateljici u Miami. Ivanu je ostavila samo dugove po kreditnim karticama.
— Mama, shvaćaš li da mogu završiti u zatvoru? — Marko je sjedio za stolom, držeći se objema rukama za glavu.
— Pretjeruješ, kao i uvijek. Plati kaznu i gotovo.
— Čime da je platim? Ani sam već dao sto pedeset tisuća eura, a sad porezna traži još osamdeset!
Sljedećih šest mjeseci pretvorilo se u beskrajno povlačenje po uredima, razgovore s odvjetnicima, pregovore i potpisivanje dokumenata. Marko je prodao automobil, uzeo kredit i založio svoj udio u poslu. Vesna se, začudo, stišala. Zvala ga je rjeđe i više nije nastupala onako zapovjednički. Vjerojatno je napokon shvatila da njezin sin više nije neiscrpan izvor novca.
Godinu dana kasnije, kad su se najveće krize donekle smirile, Marko je slučajno naletio na Maju ispred trgovačkog centra.
— Bok — rekao je nesigurno.
— Bok — odgovorila je kratko i već krenula dalje.
— Majo, čekaj. Molim te. Kako je Ana?
Zaustavila se, okrenula prema njemu i odmjerila ga od glave do pete.
— Odlično je. Sretna je.
Marko je progutao knedlu.
— Možeš li joj prenijeti da bih volio razgovarati s njom? Samo jedan susret.
— Prenijet ću.
Sastali su se tjedan dana poslije u malom kafiću. Ana je izgledala drukčije nego što ju je pamtio: odmorno, mirno, gotovo blistavo. Na ruci joj je svjetlucao novi prsten.
— Hvala ti što si došla — započeo je Marko. — Htio sam ti se ispričati. Za sve. Bila si u pravu. Mama je… stvarno nepodnošljiva.
— Hvala što si to rekao — odgovorila je tiho.
— Ana, možda bismo mogli pokušati ponovno? Mnogo sam toga shvatio. Promijenio sam se…
— Marko — prekinula ga je blago, ali odlučno — mi više ne pripadamo istom svijetu. Ti ćeš uvijek, na kraju, izabrati svoju majku. Ja to znam. A meni treba muž koji stoji uz mene.
— Ali ja te volim.
— Ja tebe više ne. Žao mi je.
Pogledom je dotaknula prsten na svojoj ruci, a zatim mirno dodala:
— Možemo li se razvesti bez rata?
Marko je kimnuo. Drugog odgovora nije imao.
Papire za razvod potpisao je mjesec dana kasnije. Iste večeri ponovno ga je nazvala Vesna, žaleći se da „opet ima problema” s upraviteljem zgrade.
— Mama — rekao je Marko jedva čujno — umoran sam.
U to isto vrijeme Ana je stajala u redu u matičnom uredu, držeći dokumente potrebne za sklapanje novog braka. Pokraj nje je, držeći je za ruku, stajao visok muškarac dobroćudna pogleda — Karlo, kirurg koji nikada nije podizao glas na nju i koji je njezin cvjećarski posao smatrao ozbiljnim, vrijednim radom.
