Ubrzo su se teme razlile na cijene, gužve na cestama, tuđu djecu koja su se, „tko zna zbog čega”, upisala na psihologiju, pa na Markovu susjedu koja je, kako rekoše, „opet napumpala usne kao šaran”. Ana je sjedila malo sa strane i promatrala kako nestaje njezin domaći kruh, kako Marko bez pitanja otvara staklenku leča koju je namjeravala odnijeti kćeri, i kako Ivana djeci toči kompot baš u one čaše od tankog stakla koje su joj ostale od majke.
— Marko, pazi s tim čašama.
— Ma što će im biti? Nisu od kristala.
— Upravo zato, tanko je staklo. Ako se razbiju, takve više neću naći.
— Ana, govoriš li ti sad o čašama ili o svom životu? — podrugljivo je dobacila Ivana.
— A ti se sad šališ ili si bezobrazna?
— Kako ti je zgodnije da se uvrijediš.
Marko je otvorio pivo, otpio nekoliko gutljaja i, ne gledajući sestru, iznenada rekao:
— Slušaj, kad smo već svi tu. Fali mi četiristo eura do plaće. Samo na tjedan dana. Možeš mi prebaciti, ha? Vratim ti za deset dana.
Ani je pobjegao kratak, suh smijeh.
— Naravno. Kako mi odmah nije palo na pamet da je ono „ti skuhaj čaj, mi donosimo raspoloženje” zapravo samo uvod.
— Pa što je tu strašno? Imaš novca. Prodala si stan, kupila kuću, sigurno ti je još ostalo. Ne tražim zauvijek.
— Ne osuši li ti se jezik od tolikog prebrojavanja mojih novaca? Ti nisi prodavao moj stan. Niti si plaćao moj razvod.
— Ana, nemoj odmah počinjati. Pitam te kao sestru.
— Ne pitaš me kao sestru, nego kao bankomat. Sestru bi barem prvo pitao kako je.
Ivana se zavalila u naslon stolice i pogledala Anu preko ruba čaše.
— Eto ga opet. Sve se vrti oko tebe. Čovjek te normalno zamolio. Ako nećeš, reci da nećeš. Bez predstave.
— Dobro. Neću.
Za stolom se odjednom utišalo. Čak su i djeca na trenutak odvojila poglede od mobitela.
— Ozbiljno? — Marko je spustio bocu na stol. — Zbog četiristo eura radiš cirkus?
— Ne zbog novca. Nego zato što je kod vas sve već odavno po navici. Vikendica je tvoja. Podrum je tvoj. Staklenke su tvoje. Vino je tvoje. A i ja sam, čini se, nekako na raspolaganju.
— Nitko te ne koristi — odbrusio je Marko. — To si sama sebi umislila.
— Zbilja? Onda me podsjeti tko je uzeo moju bušilicu i vratio je s iščupanom tipkom?
— Pokvarila se slučajno.
— Tko je odnio dvije kutije staklenki „samo privremeno” i nikad ih nije donio natrag?
— Ma daj, koga briga za staklenke.
— Tko je iz plastenika odvukao sanduk presadnica „mami za gredicu”, a da mi nije ni rekao?
Ivana je stisnula usnice.
— Ajme, evo knjigovodstvenog izvještaja.
— Zato što vi jedino knjigovodstvo razumijete. Kad se ništa ne zapisuje, vama se čini da se ništa nije ni dogodilo.
Marko je ustao, natočio sebi još piva i progovorio drukčijim tonom, ravnim, suhim i neugodnim.
— Slušaj me dobro. Mi ne dolazimo k tebi po milostinju. Mi te ne ostavljamo samu. Dok tvoj bivši slaže novi život, mi smo tu. A umjesto zahvalnosti dobijemo ovo.
Ana ga je pogledala i prvi put toga dana nije osjetila uvredu, nego umornu jasnoću. Eto, to je bilo njihovo glavno oružje: upad nazvati brigom. Gurnuti ti grubu šaku pod obrazinom ramena za oslonac.
— Ti nisi uz mene, Marko. Ti si nada mnom. To nije isto.
— Ma dobro, dosta. Ivana, natoči vina. Gdje ona drži one bolje boce?
Ana se trgnula.
— Ne dirajte podrum.
— Ma pusti. Vidio sam ondje crno, s plavom etiketom. Otvorit ćemo kao ljudi.
— Rekla sam da ne dirate.
— A za što ti sve to čuvaš, za neki posebni trenutak? — Marko je već krenuo prema vratima. — Život prolazi. Pij sada.
— To je Petrin poklon. Ne otvaram ga ne zato što sam škrta, nego zato što želim sama odlučiti kada ću ga otvoriti.
— Ana, ti ponekad govoriš kao da cijeli svijet samo sanja kako će ti nešto oteti.
Odgovorila je tiho:
— Zato što se neki baš time i bave.
Do večeri je kuća bila puna sparine, mirisa mesa, dječje vike i sitne, tvrdoglave napetosti. Ivana je ipak odrezala tri božura, ugurala ih u praznu staklenku od krastavaca i objavila kako „cvijeće mora služiti nečemu”. Luka je prolio limunadu po kauču. Mia je ispustila jednu od majčinih čaša. Pukla je gotovo bez zvuka, baš kao strpljenje.
— Nije ništa strašno — požurila je Ivana. — To je samo stvar.
— Vama da — rekla je Ana. — Vama je kod mene sve „samo”.
— Bože dragi, otkud toliko otrova u tebi? — planula je Ivana. — Sama nas primaš, a onda praviš grimase.
— Ja vas ne zovem. Vi me samo obavijestite da dolazite.
— Obitelj smo! Normalni ljudi se vesele kad im netko dođe.
— Normalni ljudi najprije pitaju.
Na kraju su, naravno, ipak ostali prespavati. „Djeca su se umorila”, „prekasno je za natrag”, „čemu se sad vući po cesti”. Ana je izvadila posteljinu, razvukla kauč, s verande donijela jastuke. Marko je već hrkao u sobi, a Ivana je u kupaonici prala lice njezinim skupim gelom koji joj se, kako je rekla, „našao pod rukom”. Ana je otišla u kuhinju i pila čaj stojeći, kao u nekom lošem zajedničkom stanu, samo što je taj zajednički stan bio njezina vlastita kuća.
Kroz tanak zid dopirali su glasovi.
— Kažem ti, pritisnut ćemo je — šaptao je Marko, ali tako da se razaznavala svaka riječ. — Malo će vikati pa će se smiriti. Njoj je ionako teško samoj.
— Ne sviđa mi se njezino raspoloženje — odgovarala je Ivana. — Prošli put je bilo lakše. Sad se uhvatila za svaku staklenku kao da je zlato.
— To je od dosade. Osim vrta nema ništa. Ivanu sam već rekao da u kolovozu može doći ovamo za vikend s društvom.
— Jesi li ti normalan? Bez pitanja?
— Ma neće odbiti. Kamo će? Malo će se praviti važna, pa će ih pustiti. Samo hoće pokazati da se i nju nešto pita.
— Samo pazi da opet ne izlaneš nešto o novcu. Prvo treba polako. I još nešto… kad bi pristala na privremenu prijavu, s Mijinom školom bilo bi nam puno jednostavnije.
Ana je tako naglo spustila šalicu da se čaj prelio po stolu. Dakle, tu su bili korijeni tog upornog „mi smo svoji”. Nisu to bili samo roštilj, svjež zrak i djeca na dvorištu. Trebala im je kuća — kao sredstvo, kao adresa, kao besplatan prostor, kao kulisa za njihov uredno posložen komoditet.
Do tri ujutro Ana nije uspjela zaspati.
