“Znači, već ste umjesto mene odlučili što će meni biti veselo?” upitala je Ana povrijeđeno dok je pogledom prelazila preko svojih jagoda

Tiha okrutnost riječi ubija nadu.
Priče

Ležala je budna, gledala u strop i osjećala kako se u njoj, polako i neumoljivo, smrzava posljednja navika da rodbini traži opravdanja.

Ujutro ju je iz sna trgnulo lupkanje plastičnih posuda.

Kraj ograde, među gredicama, stajali su Ivana i Marko. Ivana je čučala i spretno brala najveće jagode, odlažući ih u dvije kutije za hranu. Marko je držao treću i usput davao upute djeci:

— Sitne ne uzimajte, samo ove crvene. Ove nosimo doma, a mekane možete odmah pojesti.

Ana je izašla iz kuće bosa, ravno na vlažnu travu.

— Što to radite?

Ivana se nije ni prenula.

— Beremo. Dok sunce još nije upržilo.

— Vidim da berete. Pitanje je bilo: tko vam je to dopustio?

Marko se uspravio i zaškiljio prema njoj, kao prema osobi koja je svojim nepotrebnim buđenjem pokvarila savršeno lijep izlet.

— Ana, nemoj odmah od jutra.

— Od jutra? Vi ste već stigli opljačkati moje gredice i još mislite da se ovo jutro može nazvati mirnim?

— Nismo opljačkali, nego ubrali. Jagode su zrele. Propast će.

— Neće propasti. Berem ih ja. Za sebe. Za kćer. Ponekad za pekmez.

Ivana je uzdahnula tonom učiteljice koja više nema strpljenja za najsporijeg učenika u razredu.

— Ana, stvarno, ovo već postaje ružno. Odrasla žena pravi scenu zbog jagoda.

— Zbog jagoda? — Ana je napravila nekoliko koraka prema njima. — Ne, Ivana. Nije ovo zbog jagoda. Ovo je zato što se vi ovdje već dugo ponašate kao da mene ne morate ni vidjeti. Kao da sam dodatak zemljištu. Kao da ova kuća nema vlasnicu, nego poslugu.

— Opet te tvoje lijepe rečenice — iskrivio je lice Marko. — Reci jednostavno: žao ti je jagoda za nećake.

— Jagoda mi nije žao. Gadi mi se vaš odnos.

— Kakav sad odnos? — povisila je glas Ivana. — Dođemo, družimo se, djeca su na zraku. Ili bi ti radije da čamimo u gradu u svojim betonskim kutijama i ne izlazimo nigdje?

— Ja bih radije da se ponašate kao ljudi, a ne kao provala.

— Provala? — Marko je zakoračio prema njoj. — Ti si stvarno izgubila kompas. Nismo ti mi stranci.

— Upravo se tom riječju stalno pokrivate. “Nismo stranci.” Jako praktično. Može se doći bez pitanja. Može se jesti iz podruma. Može se posuđivati novac. Može se razbijati po kući. Može se raspolagati mojim domom. A ja bih trebala šutjeti jer vi, eto, “niste stranci”.

— A što smo ti to, molim te, uzeli? — planuo je Marko. — Tegle? Ražnjiće? Par jagoda? Smiješno.

— Uzeli ste mi i vrijeme. I snagu. I mir. I pravo da subotom ne očekujem iskrcavanje cijele postrojbe u vlastitom dvorištu.

Ivana se uspravila s kutijom u rukama.

— Slušaj me dobro. Ti si samo ogorčena. Muž te ostavio, djeca otišla svojim putem, sama si, boli te — to razumijem. Ali nemoj po nama izlijevati sve što se u tebi ukiselilo.

Ta ju je rečenica pogodila nisko i precizno. Ana je osjetila kako u njoj nešto prestaje drhtati. Postoji takav trenutak: netko te ubode toliko točno da se prestaneš bojati svađe. Jer shvatiš da gore od toga ionako neće biti.

— Spusti te kutije na zemlju — rekla je posve mirno.

— Što?

— Spusti. Na zemlju. Odmah.

Marko se podrugljivo nasmijao.

— A ako ne?

— Onda ćete vas dvoje istog trena pokupiti stvari i otići. Bez doručka, bez “hajdemo razgovarati”, bez vaših obiteljskih propovijedi o zahvalnosti.

— Ti nas izbacuješ? — upitao je s nevjericom.

— Ne. Zaustavljam ovaj cirkus. Nije isto.

— Ana, požalit ćeš ovo — Ivana je stisnula oči. — S rodbinom se tako ne postupa.

— Rodbina od sestre ne radi besplatno odmaralište. Rodbina ne šapuće iza zida kako bi nekoga “pritisnula” za prijavu i dovela mu na vrat još tuđe društvo. Mislite da nisam čula?

Marku je preko lica preletio onaj izraz svojstven uhvaćenima — ne sram, nego ljutnja što im je netko pokvario mogućnost da nastave po starom.

— Prisluškivala si?

— Živjela sam u vlastitoj kući. A vi ste šaptali kao da sam već komad namještaja.

— Sve si krivo shvatila — brzo se ubacila Ivana.

— Ne. Prvi put sam shvatila sve potpuno ispravno. I sada ćete napraviti točno dvije stvari: vratit ćete jagode, a zatim ćete svoje torbe unijeti u auto.

— Ma nosi se — tiho je rekao Marko.

— Eto, napredak. Barem iskreno.

— Ozbiljno ćeš zbog ovakve gluposti srušiti odnose? — glas mu je narastao. — Poslije ćeš plakati jer si ostala sama.

— Ja već jesam sama. I, kako se pokazalo, to je mirnije nego kad ste vi oko mene.

— Djeco, u auto! — dreknula je Ivana, problijedjela od bijesa. — Ništa ne dirajte.

— I ključ od kapije ostavi na stolu u hodniku — dodala je Ana. — Onaj rezervni. Koji je Marko, “za svaki slučaj”, dao napraviti bez mog znanja.

Marko se trgnuo.

— Nisam ja ništa dao raditi.

— Nemoj barem sada lagati. Vidjela sam duplikat na tvom svežnju još prije mjesec dana.

— Dobro, dao sam. Pa što? Da bude praktičnije. Još bi mi trebala zahvaliti.

— Za provalu zamotanu u brigu? Hvala, preskočit ću.

Pakirali su se bučno, zlobno, s namjernim šuštanjem vrećica i treskanjem vratima. Luka je pokušao nešto pitati, ali ga je Ivana presjekla tako oštro kao da je on osobno projektirao cijelu tu svađu. Mia je plakala uvrijeđeno jer joj nisu dopustili da pojede tortu do kraja. Marko je na stolu namjerno ostavio prazne boce i masne salvete — posljednju sitnu mušku osvetu dostupnu čovjeku kojem su se potrošile velike riječi.

Na kapiji se okrenuo.

— Zapamti, Ana. Ljudi tako ne žive. Sve ćeš otjerati od sebe, pa ćeš na kraju razgovarati s gredicama.

— Radije s gredicama nego s vama. One barem ništa ne traže.

— Još ćeš ti dopuzati da se pomirimo.

— Nemoj maštati.

Auto je izletio na cestu i za sobom podigao prašinu pred ulazom. Tišina je pala odjednom, toliko naglo da joj je zazvonilo u ušima. Ana je ostala stajati na stazi, gledajući zgaženu travu, prevrnuti dječji romobil pokraj šupe i napola obrane jagode. Tresla se, ali ne od plača — više od naknadnog udara. Kao poslije kočenja u zadnji čas.

Ušla je u kuću, iz ormarića izvukla veliku vreću za smeće i bez riječi počela skupljati ostatke njihova “obiteljskog zajedništva”: plastične vilice, ljepljive čaše i koštice.

Lea Šestić

Rođena u Splitu, studirala u Zagrebu, vratila se moru. Trideset godina sam predavala hrvatski jezik — i kroz moje ruke su prošle tisuće učenika i još više njihovih priča. Sada, u mirovini, pišem iz Kaštel Lukšića ono što sam dugo nosila u sebi. O ljubavi koja je nadživjela mladost, o majkama koje su šutjele predugo, o ženama koje su počele iznova nakon pedesete. Neke priče su moje, mnoge su tuđe — sve istinite barem onoliko koliko je istina ono što srce pamti.

Pisma sa Žnjana