bresaka, nečiju vlažnu majicu prebačenu preko naslona stolca, Ivaninu kopču za kosu zavučenu pod jastuk. U jednom trenutku mobitel je kratko zazvonio. Poruku joj je poslala susjeda Tamara: „Ana, možeš li izaći na minutu? Moraš nešto vidjeti.”
— Što je bilo? — upitala je Ana kad je otvorila vratašca na ogradi.
— Ništa lijepo — rekla je Tamara i gotovo joj gurnula mobitel pred lice. — Ovo je, ako se ne varam, tvoja terasa?
Na zaslonu je stajala objava iz lokalne grupe: „Iznajmljuje se ugodna vikendica za obiteljski odmor. Roštilj, vrt, rijeka u blizini, mirna lokacija. Moguć najam vikendom. Javite se u privatne poruke.” Ispod toga četiri fotografije. Njezin stol ispod jabuke. Njezina veranda s kariranim pokrivačem. Njezin plastenik. A potpis profila: Ivana K.
Ana nije izustila ni riječ.
— Vidjela sam to još jučer — nastavila je susjeda tiše. — Pomislila sam da mi se pričinilo. A danas opet otvorim i gledam: slike iste, nema greške. Rekoh, možda ti znaš nešto o tome?
— Sad znam.
— U komentarima je jednoj ženi još napisala: „Kuća je naša obiteljska, vlasnica je uglavnom u gradu.” Zato sam i dotrčala. Ovo više nije ono, znaš, došli su ti u goste pa se malo opustili.
Ana se, začudo, nije zapanjila. Ili, točnije, nije je toliko iznenadila sama činjenica koliko spoznaja da je odjednom sve postalo jednostavnije. Dok je u glavi još mogla reći: „Ma rodbina, malo su si previše dopustili”, u njoj je i dalje radila stara potreba da nađe objašnjenje, da ublaži, da opravda. Ali ovo je presjeklo maglu. Nisu oni slučajno prelazili granice. Oni su ih svjesno brisali.
— Hvala ti, Tamara.
— Samo nemoj sad s njima mlako — rekla je susjeda. — Znaš kako je bilo kod onih preko puta? Sin je majci tako „privremeno” ušao u kuću, pa su godinu dana zvali policiju i obijali pragove.
— Neću biti mlaka.
Ana se vratila unutra, sjela za kuhinjski stol i najprije, gotovo automatski, posegnula za komadom papira. Bila je to navika iz nekih drugih vremena: ono najvažnije treba napisati rukom, jer tako nećeš početi vikati. Čak je na vrhu ispisala: „Marko”. Zatim je pogledala to ime, polako spustila kemijsku i odmaknula papir.
Ne. Pisma se pišu ljudima s kojima još postoji nesporazum.
Ovdje nije bilo nesporazuma. Ovo je bio obrazac.
Otvorila je obiteljski razgovor na mobitelu. Prsti su joj bili mirni, gotovo hladni.
„Od danas nitko ne dolazi k meni bez mog poziva. Ako netko ima duplikat ključeva, danas ih uništava. Oglas za iznajmljivanje moje kuće brišete odmah. Snimke zaslona imam. Ako još jednom vidim svoje fotografije ili saznam da je netko pokušao dovesti ljude ovamo, podnosim prijavu. I još nešto: nemojte ovo zvati brigom. Ovo je bilo iskorištavanje. Tu završavamo.”
Poruka je otišla.
Gotovo istog časa pojavilo se: „Marko piše…” Zatim je nestalo. Pa se opet vratilo.
„Jesi ti skroz poludjela?”
Ana se kratko nasmiješila bez veselja. Eto, to je bio cijeli njihov rječnik kad bi im se zatvorio uobičajeni prolaz prema tuđem.
Nazvala je bravara čiji joj je broj još davno dala Petra.
— Dobar dan. Možete li danas doći u vikend-naselje Rječica? Trebala bih promijeniti obje brave i staviti čvršću unutarnju zasunku.
— Mogu poslije tri.
— Odlično. Dođite.
Nakon toga nazvala je kćer.
— Mama? Je li sve u redu?
— Sad jest.
— Dobro, to zvuči sumnjivo. Što se dogodilo?
— Izbacila sam Marka i njegovu ekipu.
Na drugoj strani nastala je kratka tišina, jedva sekunda. A onda je kći rekla glasom od kojeg se Ani neočekivano ugrijalo negdje ispod rebara:
— Napokon.
— Nisi iznenađena?
— Mama, Filip i ja već dugo čekamo kad ćeš prestati glumiti da su oni „samo takvi”. Dolazili su ti kao u besplatni pansion. Govorila sam ti.
— Jesi. Nisam slušala.
— Ali sad si čula. I to je već nešto.
— Znaš li da je Ivana pokušala iznajmiti moju kuću?
— Molim? Ozbiljno?
— Sa slikama. I s rečenicom da vlasnica rijetko dolazi.
— Mama, to više nije bezobrazluk. To je dijagnoza.
— Znam.
— Hoćeš da dođem?
Ana je pogledala kroz prozor. Zemlja u gredicama sjajila se nakon zalijevanja. Ispod jabuke ležala je dječja kapa koju je netko zaboravio. U kući je bilo tiho, ali ta je tišina više nije plašila. Nije djelovala prazno. Prije kao uredno posložen prostor.
— Ne treba. Mogu sama.
— Dobro. Ali nisi sama, jasno? I nemoj slučajno za dva dana ti njima prva pisati: „Ajmo se ne svađati.”
— Neću.
— Obećavaš?
— Obećavam.
Kad je spustila slušalicu, Ana je izašla na verandu, uzela vreću za smeće i podignula dječju kapu s trave. Nekoliko ju je trenutaka okretala među prstima, a zatim ju bacila na vrh, preko praznih boca i zgužvanih salveta. Potom je otišla do jagoda. Mirno, red po red, počela je brati plodove u svoju zdjelu. Ne spašavati ostatke nakon tuđeg pohoda, nego jednostavno raditi ono što je njezino. Zrele i crvene stavljala je u posudu. One nagnječene pojela bi odmah. Bile su tople od sunca, mirisale su na ljeto i na njezin vlastiti rad.
Mobitel se još nekoliko puta zatresao. Marko je zvao. Ivana je poslala glasovnu poruku. Onda opet Marko. Ana je isključila zvuk i nastavila brati. U jednom je trenutku uhvatila samu sebe u misli zbog koje bi se prije možda posramila: zar je zaista morala nekome postati neugodna da bi se napokon osjetila živom?
Izgledalo je da jest.
Oko tri stigao je bravar. Zamijenio je brave, ugradio novu zasunku i, spremajući alat, pogledao oko sebe.
— Lijepo vam je ovdje. Čuvajte to.
— Od sada hoću — odgovorila je Ana.
Navečer je skuhala jak čaj, narezala onaj skupi sir i otvorila bocu vina koju je čuvala za posebnu priliku. Nije bilo nikakve proslave. Ili možda jest: bio je to prvi večernji sat u kući u kojoj nitko umjesto nje ne odlučuje što je za nju „korisno”, što joj „ionako nije žao” i na koji bi točno način trebala biti zahvalna.
Sjedila je na verandi i slušala kako negdje iza parcela laje pas, kako se iz daljine, prema stanici, čuje vlak. Razmišljala je o nečemu što joj se odjednom učinilo čudno i jednostavno: cijeli su je život učili da dobrota znači trpjeti. Šutjeti. Ne zaoštravati. Imati razumijevanja za one koji, nekim čudom, nikada nemaju razumijevanja za tebe.
I tek sada, s pedeset i šest godina, s praznim dvorištem, novim bravama i zdjelom jagoda na stolu, prvi je put vidjela istinu bez ukrasa: ponekad je pristojnost samo vrata zatvorena u pravom trenutku.
Ta joj misao nije donijela svečanu radost, niti lakoću od koje se plače. Donijela joj je bistrinu. A bistrina, pokazalo se, također može biti sreća.
