Bio je to baš onaj novac koji je namjeravala ostaviti sa strane za prvu uplatu za opremu.
Ana je stisnula kapke. U sljepoočnicama joj je pulsiralo, teško i tupo. A onda joj je, odjednom, kao bljesak pred očima, iskrsnulo njihovo vjenčanje. Prije četiri godine, u kolovozu. Marko joj je tada čitao svoje pjesme — nespretne, pomalo smiješne, ali dirljive. Govorio je da će je nositi na rukama. Zaklinjao se da će uvijek biti jedno uz drugo. Da će biti tim. Tim… Kakva ironija.
— Ana, čuješ li ti mene uopće?! — zarežao je iz sobe, već otvoreno razdražen.
— Čujem — odgovorila je, otvorivši oči. — Otići ću.
Navukla je jaknu, na brzinu ugurala stopala u tenisice, uzela torbu i karticu. Na stubištu ju je dočekao ustajali miris vlage i cigareta. Dizalo, naravno, opet nije radilo. Spustila se sedam katova pješice, uz išarane zidove i pokraj vrata iza kojih je neka žena vikala na djecu.
Vani je bilo oštro hladno. Ana je ubrzala korak, gotovo potrčala prema trgovini na uglu koja je radila cijelu noć. Automobili su promicali cestom, skupine mladih smijale su se glasno, netko se fotografirao pokraj blještave božićne jelke. Nova godina bila je sve bliže i grad je već živio u svečanom ritmu. Samo se u njezinoj glavi vrtio jedan jedini popis: pivo, piletina, krumpir…
U trgovini ju je zapljusnula vrućina i preoštro svjetlo. Bez zadržavanja je natrpala stvari u košaru i otišla na blagajnu. Iznos je bio šezdeset tri eura. Kartica je prošla. Na računu su joj ostala dva eura. Dva eura do dvadeset sedmog prosinca.
Kad se vratila, Marko je već spavao na kauču. Ležao je raskrečen, tiho hrkao, s mobitelom položenim na prsima. Televizor je i dalje brbljao u prazno. Ana je odnijela vrećice u kuhinju, zatim se vratila, ugasila svjetlo u dnevnoj sobi i pritvorila vrata.
Sjela je za stol. Izvadila mobitel i napisala Miji: „Nemoj se ljutiti na mene. Sve ću ti objasniti.”
Ali zapravo nije imala što objasniti. Ili je, možda, imala previše toga. A nije znala odakle početi. Jer čim bi izgovorila prvu rečenicu, sve bi se raspalo. Ona krhka konstrukcija koju je posljednjih mjeseci tvrdoglavo držala na okupu urušila bi se do kraja.
Spustila je glavu na prekrižene ruke i ostala tako sjediti u tišini prazne kuhinje. Slavina je kapala. Žaruljica na hladnjaku treperila je u pravilnim razmacima. Sutra će opet svanuti novi dan. Pa još jedan. A u srijedu će doći gosti, ona će se smiješiti i iznositi salate. Svekrva će sigurno naći nešto za prigovoriti — frizuru, haljinu, bilo što. Marko će se, kao i uvijek, smijati zajedno s ostalima.
Jer drukčije nikada nije ni bilo.
Ujutro je Marko otišao rano. Vrata su zalupila, bez pozdrava. Ana je ležala na leđima i gledala u strop, slušajući kako njegovi koraci nestaju niz stubište. Na mobitelu je pisalo sedam sati. Mogla je odspavati još barem sat vremena, ali san joj se nije vraćao.
Ustala je i uključila kuhalo za vodu. Sudoper je bio zatrpan tanjurima od sinoćnje večere — Marko ih, naravno, nije ni dotaknuo. Ana je mehanički sapunala posuđe kad je zazvonio telefon. Nepoznat broj.
— Halo?
— Ana? — javio se muški glas, nepoznat, s blagim naglaskom. — Zovem se Luka. Zovem u vezi s vašim mužem.
Srce joj je propalo u želudac. Nesreća? Bolnica? U glavi joj se u trenu stvorila najgora slika, onako kako se uvijek dogodi kad neznanac nazove u sedam ujutro.
— Što se dogodilo? — jedva je izgovorila.
— Ništa opasno. Samo sam vas htio upozoriti… osobno. — Na trenutak je zašutio. — Vaš muž viđa se s mojom ženom. Već četiri mjeseca.
Ana je ostala stajati s mokrom spužvom u ruci. Nije uspjela ispustiti ni glas. U glavi joj se otvorila praznina. Bijela, oštra, zvonka praznina.
— Jeste li još tu? — upitao je muškarac.
— Jesam — šapnula je. — Ja… kako znate?
— Našao sam njihove poruke. Planiraju se useliti zajedno poslije Nove godine. Marko joj je obećao da će se u siječnju razvesti od vas. Rekao je da je već sve odlučio.
Spužva joj je iskliznula iz prstiju i pala u sudoper uz mokar pljusak. Ana se uhvatila za rub stola.
— Tko je ona? — pitala je, a vlastiti glas zvučao joj je tuđe.
— Ivana. Prijateljica vaše svekrve.
Ivana. Ona ista Ivana koja je trebala doći u srijedu. Ona zbog koje je morala pripremiti stol za dvanaest ljudi. Ana se iznenada nasmijala — kratko, grčevito, gotovo histerično.
— Jeste li dobro? — zabrinuo se Luka.
— Jesam — rekla je kroz smijeh koji nije mogla zaustaviti. — Samo… on mi je naredio da njoj pripremim večeru. Njoj. Svima njima. Shvaćate li?
— Shvaćam — odgovorio je tiho. — Zato sam vas i nazvao. Nisam htio šutjeti.
