Da biste sve doznali upravo od njih. Na toj večeri namjeravaju objaviti da je s vašim brakom gotovo… da je sve završeno. Pred svima. Računaju na to da pred obitelji nećete moći napraviti scenu.
Eto ga. Zato je Marko toliko navaljivao. Zato je njegova majka odjednom poželjela okupiti rodbinu. Nije to trebala biti nikakva obiteljska večera. Bila je to presuda. Javna, ponižavajuća presuda, izvedena pred svjedocima.
Ana je polako sjela na stolicu. U grlu joj se stvorila tvrda knedla, ali suze nisu dolazile. Nije bilo tuge. Samo bijes. Vreo, oštar, gotovo opipljiv bijes kakav već dugo nije osjetila.
— Hvala vam što ste me upozorili — izgovorila je mirnim glasom. — A vi… što ćete vi sada?
Luka je nekoliko trenutaka šutio.
— Ne znam još. Razmišljam. Imamo dvoje djece… — teško je uzdahnuo. — Ali vama sam morao reći jedno: nemojte im dopustiti da vas pretvore u žrtvu. Ne na toj večeri. Nadam se da razumijete što želim reći.
Prekinuo je vezu.
Ana je ostala sjediti, zureći u zaslon mobitela kao da će se ondje pojaviti odgovor na sve. Zatim je ustala i otišla u spavaću sobu. Otvorila je ormar. Na polici su bile Markove stvari. Počela ih je vaditi jednu po jednu, bez žurbe, gotovo hladno: košulje, traperice, čarape. Slagala ih je u veliki kovčeg koji su kupili prije tri godine za zajedničko putovanje. Putovanje na koje nikada nisu otišli jer je Marko u posljednji čas objavio da mora raditi.
Mobitel je zavibrirao.
Mia: “Ana, prostor nam izmiče. Vlasnik čeka odgovor samo do večeras. Moraš odlučiti odmah.”
Ana je pogledala kovčeg. Urednu hrpu Markovih košulja. Pogledala je svoj život od posljednje četiri godine, život koji se u jednom trenutku pretvorio u nešto završeno, tuđe, prošlo.
Potom je utipkala odgovor: “Uplaćujem polog. Danas. Čekaj me u dva.”
Nakon toga otvorila je laptop i prijavila se u banku. Zajednički račun. Onaj isti na kojem su držali sve što su zajedno štedjeli. Dvije tisuće sedamsto eura. Ana je prebacila cijeli iznos na svoju karticu. Bez drame. Bez premišljanja. Jednim klikom.
Sjela je i čekala.
Otprilike petnaest minuta poslije stigla je Markova poruka: “ŠTO JE OVO?! GDJE JE NESTAO NOVAC?!”
Odgovorila je posve smireno: “Za salon. Usput, večera se otkazuje. Namirnice su u hladnjaku — dođi po njih sam. Ili neka ih Ivana pokupi.”
Mobitel je stavila na nečujno.
Poziva je bilo sve više. U pola sata skupilo ih se dvadesetak. Zatim se javila svekrva — glasovna poruka puna uvreda, zgražanja i prijetnji. Poslije opet Marko, ovaj put pisano, s psovkama i optužbama.
Ana nije otvarala poruke. Samo je spakirala svoje stvari u torbu: dokumente, nešto odjeće, kozmetiku. Naručila je taksi. A kad je automobil stigao pred zgradu, izašla je iz stana i nije se osvrnula.
U taksiju je bilo ugodno toplo. Vozač je na radiju pustio jazz. Kroz prozor su promicale ulice grada — istog onog grada u kojem se prije četiri godine udala, uvjerena da ide prema sreći.
— Kamo vozimo? — upitao je vozač.
— K prijateljici — rekla je Ana i prvi se put toga dana nasmiješila. — A nakon toga otvaram kozmetički salon.
I tada je, prvi put nakon dugo vremena, osjetila da može udahnuti punim plućima.
Mia ju je dočekala pred vratima prostora. Bio je malen, ali svijetao, s velikim prozorima koji su gledali na živu ulicu. Unutra se osjećao miris svježe boje i nečega novog, još neosvojenog.
— Kasniš pet minuta — rekla je Mia, ali ju je odmah snažno zagrlila. — Što se dogodilo? Blijeda si kao zid.
Ana joj je ispričala sve. Kratko, bez suvišnih emocija, samo činjenice. Mia ju je slušala bez prekidanja, a kad je Ana završila, samo je odmahnula glavom.
— Kakav gad — rekla je tiho. — Dobro. Prvo ćemo potpisati ugovor, a onda ćemo rješavati sve ostalo.
Vlasnik prostora pokazao se kao stariji čovjek blagih očiju. Pružio im je papire. Ana se potpisala, premda joj je ruka drhtala; trudila se izgledati sabrano. Polog je iznosio petsto eura. Prebacila ga je sa svoje kartice. I to je bilo to — prostor je bio njihov. Službeno.
— Sretno vam, cure — rekao je vlasnik na odlasku. — Znam da ćete ovdje napraviti nešto dobro.
Kad je otišao, Mia je iz torbe izvukla bocu šampanjca.
— Znala sam da će se danas sve prelomiti — rekla je, ulijevajući piće u plastične čaše. — Za nas. Za novi početak.
Nazdravile su i popile.
Ana je osjetila kako joj se toplina širi prsima. Nije to bilo od alkohola. Bilo je to od spoznaje da je napokon učinila ono što je morala. Izabrala je sebe.
Mobitel je i dalje zvonio. Ana je bacila pogled na ekran — trideset i dva propuštena poziva. Svekrva, Marko, nekoliko nepoznatih brojeva. Potpuno je isključila zvuk.
