— Hoćeš li biti kod mene neko vrijeme? — upitala je Mia. — Bar dok ne nađeš stan.
— Ako ti stvarno nije problem…
— Ne budi luda — Mia ju je lagano gurnula ramenom. — Od danas smo partnerice. Sve ćemo podizati zajedno, korak po korak.
Te večeri sjedile su u Mijinoj kuhinji, s toplim šalicama čaja pred sobom, i na papir izbacivale sve što ih čeka. Oprema, majstori, dozvole, reklama, uređenje prostora… Popis je rastao iz minute u minutu. Posla je bilo mnogo, gotovo zastrašujuće mnogo. Ali Ana više nije osjećala onaj stari strah. Strašno je bilo dok je živjela tuđi život i glumila ulogu koja joj nikada nije pripadala. Sada, prvi put nakon dugo vremena, strah se povlačio pred nečim jačim — slobodom.
Sutradan, u srijedu, probudila se prije zore. Mia je još spavala, a Ana se tiho odjenula i izašla van. Prosinačko jutro bilo je oštro i hladno, izlozi trgovina blistali su pod novogodišnjim lampicama. Ljudi su žurili na posao, u kafićima se čuo smijeh, netko je zastajao da fotografira okićene borove.
Ana je ušla u cvjećarnicu i kupila buket bijelih ruža. Bez povoda. Samo zato što je mogla.
Zatim je otišla do salona. Njihova salona. Otključala je vrata, ušla u prazan prostor i položila cvijeće na prozorsku dasku. Potom je sjela na pod, usred prostorije, i dugo samo šutjela. Gledala je zidove, prozore, prazninu koja više nije djelovala prazno, nego kao obećanje.
Mobitel joj je zavibrirao. Poruka s nepoznatog broja: „Ovdje Luka. Kako ste?”
Odgovorila je: „Dobro sam. Hvala vam. Stvarno sam dobro.”
Nakon minute stigla je nova poruka: „Drago mi je. I ja sam odlučio. Jutros sam predao zahtjev za razvod. Neka budu zajedno — baš su jedno za drugo.”
Ana se nasmiješila. Bilo je neobično kako dvoje gotovo potpunih stranaca, spojeno tuđom izdajom, odjednom može postati na istoj strani.
Oko podneva je stigla Mia s dizajnericom. Zvala se Petra, bila je mlada, imala je upadljivo obojenu kosu i tablet na kojem je brzo skicirala prijedloge. Razgovarale su o bojama zidova, rasporedu stolica, ogledalima i svjetlu. Ana je slušala, ali se nije više povlačila. Dodavala je svoje prijedloge, objašnjavala što želi, zamišljala prostor kao da ga već vidi dovršenog.
Petra je kimala i zapisivala.
— Imate jako dobar osjećaj za prostor — rekla je nakon nekog vremena. — Rijetko sretnem klijente koji tako jasno znaju što žele.
Ana joj je zahvalila, a u njoj se nešto tiho pomaknulo. Godinama nitko nije ozbiljno uzeo njezino mišljenje. Nisu ga čuli, nisu ga pitali, često su ga jednostavno otpisivali. A sada ga je netko primijetio i cijenio.
Kad su se navečer svi razišli, Ana je ostala sama. Sjela je na prozorsku dasku i promatrala ulicu. Prolaznici su jurili mimo izloga, svatko noseći svoju priču, svoje brige, svoje male radosti. I ona je opet bila dio tog svijeta. Ne slomljena supruga. Ne poslušna snaha. Ne žena koja ugađa svima osim sebi. Samo Ana. Žena koja otvara salon ljepote. Žena koja počinje iz početka.
Telefon je ponovno zazvonio. Ovaj put se javila. Na ekranu je pisalo Marko.
— Halo — rekla je mirno.
— Ana… — glas mu je podrhtavao. — Gdje si? Dođi, molim te. Moramo razgovarati…
— Nemamo o čemu, Marko.
— Sve je to nesporazum! Ivana… ona je… ja nisam htio…
Ana se kratko, gotovo hladno nasmijala.
— Četiri mjeseca nesporazuma? Zanimljivo. Slušaj me dobro, neću više trošiti vrijeme. U ponedjeljak predajem papire za razvod. Stan ostaje tebi, ne tražim ništa. Novac koji sam uzela moj je novac, sama sam ga zaradila. I to je sve.
— Ali, Ana…
— Nisam više tvoja Ana — prekinula ga je, i u tom trenutku osjetila kako se posljednja veza u njoj kida bez boli. — Živi s Ivanom. Sretno ti bilo.
Prekinula je poziv. Blokirala je njegov broj. Zatim i broj svekrve. Pa sve ostale koji su pripadali onom životu iz kojeg je upravo izašla.
Vani su se upalile ulične svjetiljke. Počeo je padati snijeg, mekan, lagan i gotovo svečan. Ana je gledala pahulje kako se okreću u svjetlu izloga i pomislila kako je prosinac već tu. Nova godina je blizu. A s njom, sasvim stvarno, i novi život.
Ustala je, zaključala prostor i krenula ulicom. U džepu su joj ležali ključevi salona, teški i stvarni. U drugom džepu bio je mobitel koji je napokon šutio. U mislima su joj se slagali planovi, ideje, mogućnosti.
Pred njom je bilo sve. Baš sve.
Za mjesec dana salon će otvoriti vrata. Doći će prve klijentice. Mia će raditi manikure, Petra frizure, a Ana će voditi cijeli posao — svoj posao, svoj san, svoj novi početak.
A Marko… neka živi s Ivanom. Neka sada njegova majka zapovijeda njoj. To više nije bila Anina priča.
Njezina priča bila je ovdje. U ovom gradu, u ovoj ulici, u malom salonu s velikim prozorima. Ondje gdje miriše na boju, prašinu i nadu. Ondje gdje je Ana, napokon, mogla biti ono što jest.
