— …draga — zajecala je i prstima se grčevito uhvatila za rub vrata automobila. — Ja sam samo željela da vama bude dobro. Brinula sam se!
— Brinuli ste se za svojeg sina — odgovorila sam tiho. — Ne za nas. Samo za njega.
Upravo tada vrata ulaza naglo su se otvorila i Marko je izletio van. Bio je bez jakne, u kućnim papučama, kao da je istrčao ne razmišljajući ni o čemu. Čim je ugledao majku pokraj taksija, potrčao je prema nama.
— Ana, čekaj! — odgurnuo je Mariju u stranu i objema rukama zgrabio kvaku. — Nemoj otići. Molim te.
Promatrala sam ga kroz zatvoreno staklo. Lice mu je bilo gotovo sivo, a u pogledu se vidio strah koji više nije mogao sakriti.
— Marko, makni ruku s vrata.
— Ne mogu! Ne mogu te pustiti da odeš! Moramo razgovarati!
— Razgovor smo već završili.
— Ako je zbog novca… — nervozno je prešao jezikom preko usana. — Slušaj, shvaćam, sama si ga zaradila. Stvarno, svaka ti čast. Ponosan sam na tebe. Možemo ga pametno uložiti. Kupiti veći stan. Ili kuću. Pa ti si oduvijek govorila da želiš kuću s vrtom.
U meni se tada nešto posljednje, tanko i umorno, zauvijek prelomilo. Čak i sada, u tom trenutku, on je mislio na novac. Ne na mene. Ne na naš brak. Ne na to da me gubi. Samo na novac.
— Marko — izgovorila sam mirno, toliko mirno da sam i samu sebe iznenadila. — Odmakni se od auta. Posljednji put te lijepo molim.
— Ana, volim te! — izletjelo je iz njega naglo, gotovo panično.
Te su riječi zazvučale tako prazno i umjetno da mi je došlo da se nasmijem. Kada mi je to posljednji put rekao iskreno? Prije godinu dana? Prije dvije? Ili onako usput, pred spavanje, ne podižući pogled s mobitela?
— Pusti vrata.
Nije ih pustio. Stajao je ondje, ukočen, prstima zabijenima u kvaku, a u očima mu je bilo očajanje. Ali ne očaj čovjeka koji gubi voljenu ženu. Bilo je to očajanje nekoga kome iz ruku izmiče nešto vrijedno. Ne osoba. Vlasništvo.
— Marko! — Marija ga je uhvatila za rame. — Na koljena! Kleknu pred nju! Moli je za oprost!
Najprije je pogledao majku, zatim mene. A onda je, na moje zaprepaštenje, zaista pao na koljena. Tu, nasred mokrog asfalta, u papučama, pred taksijem. Sklopio je ruke kao da se moli.
— Ana, preklinjem te. Nemoj otići. Promijenit ću se. Sve ćemo popraviti. Bit ću drugačiji, kunem ti se!
Ljudi ispred ulaza počeli su zastajkivati. Gledali su nas bez imalo srama. Netko je već posezao za mobitelom, vjerojatno da snimi tu predstavu. Vozač taksija nelagodno se nakašljao.
— Gospođo, možda biste ipak mogli popričati s njim? Čovjek je baš…
Podignula sam staklo do kraja.
— Krenite, molim vas.
— Ana! — Marko je skočio na noge i počeo udarati dlanovima po prozoru. — Ana, nemoj tako! Molim te!
Marija mu se objesila o ruku, jecajući i izgovarajući nešto nerazumljivo. Automobil se polako pokrenuo. Marko je još nekoliko metara trčao za nama, ali ubrzo je zaostao.
U retrovizoru sam ga vidjela kako stoji nasred dvorišta, dok mu majka nešto govori, mašući rukama. Zatim su oboje nestali iza zavoja.
— Sigurno vam nije lako — rekao je vozač oprezno, s iskrenim suosjećanjem u glasu.
Naslonila sam se na sjedalo i tek tada osjetila kako mi suze klize niz obraze. Ali to nisu bile suze tuge. To je bilo olakšanje.
— Znate što? — rekla sam nakon trenutka. — Prvi put nakon mnogo godina osjećam se lagano.
Vozač je samo kimnuo. Nije postavljao pitanja. Bio je dovoljno obziran da šuti.
Čim smo izašli na aveniju, mobitel je počeo neprestano vibrirati. Poziv za pozivom, poruka za porukom. Marko. Marija. Opet Marko. Ugasila sam zvuk.
Među porukama je bila jedna od Ivana: “Kako je prošlo? Jesi li dobro?”
Odgovorila sam mu: “Jesam. Sve je u redu. Hvala ti na svemu.”
Nije prošla ni minuta kad je stigla nova poruka: “Samo izdrži. Ako ti išta zatreba, tu sam.”
Nasmiješila sam se kroz suze. Ivan je bio dobar čovjek. Jedan od rijetkih koji je cijelo vrijeme bio na mojoj strani.
Hotel do kojega me vozač dovezao nije bio velik, ali je djelovao toplo i mirno. Nalazio se u središtu grada, nedaleko od parka. Uzela sam sobu na tjedan dana. Toliko mi je trebalo da pronađem normalan stan i počnem rješavati papire.
Kad su se vrata sobe zatvorila iza mene, spustila sam torbu na pod i sjela na rub kreveta. Osvrnula sam se oko sebe. Sve je bilo čisto. Tiho. Nitko mi nije govorio da nešto radim pogrešno. Nitko nije čekao da pogriješim. Nitko nije odmjeravao svaku moju riječ.
Mobitel je ponovno zavibrirao. Marko. Trideset i sedmi poziv. Bez oklijevanja sam blokirala njegov broj. Zatim sam blokirala i Marijin.
Sutra ću nazvati odvjetnika i pokrenuti razvod. Prekosutra ću se naći s agentom za nekretnine. Život se nije završio. Zapravo, tek je počinjao.
Prišla sam prozoru i razmaknula zavjesu. Dolje su svjetlucala gradska svjetla, automobili su prolazili, ljudi su žurili svaki za svojim brigama. Negdje u tom gradu bio je Marko, koji je napokon shvatio što je izgubio. Negdje je bila i Marija, suočena s činjenicom da njezina snaha nikada nije bila onako slaba i beznačajna kako je vjerovala.
A ja sam stajala uz prozor, uspravnih leđa i visoko podignute glave, i prvi put nakon osam godina znala sam bez ijedne sumnje: slobodna sam.
