Usred dvorane uzdizala se moja svekrva, Vesna Pavlovna, monumentalna poput ledolomca usred polarnog mora. Nosila je dugu haljinu od brokata, a zlata je na sebi imala toliko da sam se ozbiljno zapitala kako joj kralježnica sve to izdržava.
Marko me ostavio već na ulazu.
— Pričekaj tu. Moram se javiti važnim ljudima — promrmljao je i nestao među sjajnim sakoima i ulaštenim osmijesima.
Nije prošlo dugo prije nego što mi je prišla njegova sestra, Ivana. Djevojka koja je, potpuno ozbiljno, jednom izjavila da je Ana Ahmatova neka influencerica s društvenih mreža.
— Joj, Ančice! — odmjerila me pogledom od kojeg bi se i svježe mlijeko ukiselilo. — Što si se tako… zacrnila? Markić ti nije dao novac za stilista?
— Više volim prirodnu ljepotu, Ivana.
— Ma naravno, naravno. Slušaj — nagnula se bliže i razvukla usne u osmijeh koji nije imao nimalo topline. — Mama je rekla da ti prenesem: nemoj sjedati za glavni stol. Tamo je raspored već napravljen. Partneri, investitori, bitni ljudi. Nema mjesta.
— A gdje je onda moje mjesto? — upitala sam, osjećajući kako mi se prsti hlade.
— Tamo. — Mahnula je rukom prema najudaljenijem kutu, gotovo do vrata koja su vodila u kuhinju. — S fotografima i toncem. Ondje se bolje čuje, a i… nikome ne smetaš.
Okrenula se na petama i odlepršala kao da je upravo učinila dobro djelo.
Krenula sam prema stolu broj 15. Klimavao se pri svakom dodiru. Tik uz njega stajao je golemi zvučnik iz kojeg je bas Lepsove pjesme udarao ravno u bubnjiće. Za stolom je sjedio turobni tonac i bezvoljno žvakao tartalet.
— Je li slobodno? — pitala sam.
— Sjedni, gospođo — promrmljao je. — Samo nemoj poslije kukati da je preglasno.
Prošao je sat vremena. Marko nijednom nije okrenuo glavu prema meni. Sjedeći s desne strane svoje majke, točio je vino, glasno se smijao i zabacivao glavu kao čovjek koji je konačno među svojima. Novac, moć, ulagivanje — to je bio njegov prirodni zrak.
Ja sam, pak, sjedila kao neka siromašna rođakinja pristigla iz zabačenog sela, premda sam rođena u Osijeku, gotovo na obali Drave. Konobari su me uredno zaobilazili. Naš “tehnički” stol ignorirali su s takvom vještinom da se činilo kako za njih uopće ne postojimo.
— Oprostite! — pokušala sam zaustaviti konobaricu koja je projurila pokraj mene. — Mogu li dobiti vode?
— Posluživanje ide po protokolu, pričekajte red — odsjekla je, ne udostojivši me ni pogleda.
Tonac je frknuo kroz nos.
— Ne trudi se. Mi smo ovdje inventar. Hoćeš sendvič? Ponio sam od kuće.
Iz ruksaka je izvukao plastičnu kutiju s domaćim sendvičima. Miris salame odmah mi je okrenuo želudac.
Gledala sam prema mužu. Nešto je žustro objašnjavao sijedom muškarcu u skupom odijelu, a ovaj ga je slušao s lijenom pristojnošću, povremeno kimajući.
Odjednom je Vesna Pavlovna kucnula vilicom o čašu. Dvorana se utišala gotovo istog trena.
— Dragi moji! — njezin glas, pojačan mikrofonom, razlio se prostorom. — Danas sam doista sretna. Ovdje su svi koje volim. Moj sin, moja kći, moji partneri!
Nizala je imena gostiju gotovo deset minuta. Mene među njima nije bilo. Za nju sam bila samo “Markova žena”, dodatak njegovu položaju, neugodan detalj koji su te večeri radije gurnuli u stranu.
Kad su počele zdravice, odlučila sam da ipak moram barem prići i čestitati.
