Uostalom, pristojnost mi nije dopuštala drukčije. Ustala sam i čvrsto obuhvatila malenu kutijicu s darom — starinsku porculansku figuricu za kojom sam tragala punih šest mjeseci — pa krenula prema glavnom stolu.
Činilo mi se da taj put nema kraja. Prolazila sam između stolova kao kroz špalir nijemih optužbi, osjećajući na sebi poglede koji su me odmjeravali i osuđivali.
Marko me primijetio tek kad sam mu prišla na nekoliko koraka. Lice mu se izobličilo. Naglo je skočio, stolac se prevrnuo iza njega, a on mi je stao na put.
— Kamo si ti pošla? — prosiktao je dovoljno tiho da ga čuju samo oni najbliži.
— Želim čestitati tvojoj majci — rekla sam, i sama čuvši kako mi glas izdajnički podrhtava.
— Vrati se na svoje mjesto — zarežao je i bolno mi stegnuo lakat. — Nemoj me sramotiti.
— Čime te sramotim? Time što sam ti žena?
— Time što izgledaš kao prosjakinja! — šapat mu se pretvorio u otrovno šištanje. — Pogledaj se. Ovdje ne pripadaš. Nitko si. Mama nema namjeru slušati tvoje pametovanje o umjetnosti. Makni se.
— Marko, boli me — pokušala sam izvući ruku.
— Boljet će te tek kad ti blokiram kartice — odgurnuo me natrag. — Nestani u svoj kut. I da nisi otvorila usta.
Upravo tada glazba je utihnula; DJ je mijenjao pjesmu. I Markova posljednja rečenica razlila se kroz zvonku tišinu cijele dvorane:
— …ZNAJ GDJE TI JE MJESTO, PRILJEPNICO! OVDJE SI SAMO IZ SAŽALJENJA!
Stotine pogleda prikovale su se za nas. Vesna je ostala nepomična, s komadićem ribe na vilici. Ivana je dlanom prekrila usta, ali nije uspjela sakriti podrugljiv osmijeh.
Stajala sam nasred dvorane i imala osjećaj kao da mi je netko strgnuo kožu. Lice mi je gorjelo. Najradije bih propala kroz onaj besmisleni, sjajni zlatni parket.
— Što si rekao? — upitala sam jedva čujno, no u toj tišini moj je šapat zazvučao poput krika.
Marko je shvatio da je otišao predaleko, ali pred svojim društvom nije mogao ustuknuti. Zato je odlučio zadati još jedan udarac.
— Rekao sam da ne guraš nos među normalne ljude sa svojim bezvrijednim poklončićem. Makni mi se s očiju. Kvariš slavlje. Konobar! Odvedite gospođu, nije joj dobro.
Prema nama je krenuo zaštitar. Golem, širok, nalik ormaru.
— Pođite sa mnom — zabrujao je, pružajući ruku prema meni.
Kutijicu sam stisnula toliko snažno da se karton savio pod prstima. Suze koje sam cijelu večer zadržavala odjednom su prokuljale. To je bio kraj. Ne samo ove večeri, nego svega što sam do tada smatrala svojim životom.
Okrenula sam se da pobjegnem, ali noge me nisu slušale. Peta mi je zapela u spoju parketa. Zateturalа sam.
— Maknite ruke.
Glas nije bio glasan, ali u njemu je bilo toliko zapovjedne snage da je zaštitar trznuo ruku kao da se opekao.
Za susjednim stolom, napola skrivenim sjenom stupa, ustao je muškarac. Vidjela sam ga ranije tek usput; sjedio je sam, pio vodu i ni s kim nije razgovarao.
Bio je visok, potpuno sijede kose i profila oštrog poput britve. Na sebi je imao jednostavan sivi sako, ali stajao mu je bolje nego što su skupa odijela pristajala ovdašnjim bogatašima.
Polako nam je prišao. Odjek njegova štapa po podu zvučao je kao pravilno otkucavanje metronoma.
