Bez riječi sam otišla do ladice u kojoj smo držali račune i potvrde. Prekopala sam papire dok nisam našla onaj koji mi je trebao. Zatim sam ga položila pokraj njegova računa za šampon.
Četrdeset jedan euro. Benzinska postaja. Pun spremnik.
– Što je sad to? – upitao je Marko.
– Račun za gorivo. Tvoj. Od prekjučer.
– Pa što onda? Moram se voziti na posao!
– Do tvog posla ima sedam kilometara. Pun spremnik dovoljan je za više od šesto kilometara, znači gotovo tri tjedna vožnje. A ti točiš svaki tjedan. Četiri puta mjesečno. Prema tome, ne ideš samo na posao. Ideš na jezero, do Luke, u ribolov. Četrdeset jedan euro puta četiri – sto šezdeset četiri eura mjesečno. Samo na benzin. A meni je problem šampon od dva eura i osamdeset centi.
Lice mu je pocrvenjelo. Ne od srama. Markov sram izgledao je drukčije – tada bi skrenuo pogled i počeo šutjeti. Sada me gledao ravno u oči, a crvenilo mu se penjalo od vrata prema čelu, gusto i tamno. Žilica na sljepoočnici počela mu je trzati.
– Ja zarađujem! – glas mu je odjednom narastao. – Imam pravo trošiti!
– Zarađuješ osamsto pedeset eura. Ja tristo osamdeset. Od mojih tristo osamdeset, dvjesto trideset odlazi na tvoj kredit. Ostane mi sto pedeset. Ti mi daješ sto „za kuću”. Pedeset stavljam sa strane za mamine lijekove. Za sebe imam nula. Nula eura, Marko. Osam godina zaredom.
Zalupio je vratima tako snažno da je s police u hodniku pala uokvirena fotografija. Staklo je napuklo, ali se nije rasulo. Na slici smo bili mi, s vjenčanja. Devedeset osma. Ja imam dvadeset četiri, on dvadeset šest. Oboje se smijemo. Još ništa ne znamo.
Podignula sam okvir s poda i vratila ga na mjesto. Pukotina je išla točno između nas: on s lijeve strane, ja s desne.
Vratila sam se u kuhinju i otvorila zelenu bilježnicu.
„Veljača. Šampon – 2,80 €. Markovo gorivo – 41 €. Razlika: četrnaest i pol puta. Svađa – zbog mojih 2,80.”
Olovku sam stiskala toliko jako da su mi zglobovi prstiju pobijeljeli. Ali rukopis je ostao uredan. Trideset godina radnog staža učinilo je svoje.
Navečer je nazvala kći. Lucija je živjela u Zagrebu i radila kao dizajnerica interijera. Imala je dvadeset šest godina, unajmljen stan i svoj novac.
– Mama, zašto si tako tiha?
– Umorna sam. Na poslu je bilo puno toga.
– Opet tata? Zbog novca?
Namjestila sam naočale. Stakla su bila čista, ali navika je ostala u prstima – kad bih se uznemirila, uvijek bih gurala okvir uz korijen nosa.
– Ma ne, ne. Sve je u redu.
– Mama. Čujem te.
Uvijek je čula. Još dok je bila školarka, primjećivala je da se majka sama šiša nad umivaonikom, dok otac svaka dva tjedna donosi novu kutiju varalica za ribolov.
– Čut ćemo se poslije – rekla sam i prekinula poziv.
Petkom Marko nije propuštao saunu. Nikada. Četvorica muškaraca: on, Luka, Stjepan i Filip. Meso s roštilja, para, pivo, priče o ulovu i motorima.
Jednom u dva ili tri mjeseca okupljali su se kod nas. U dvorištu, u sjenici. Roštilj, krastavci iz vrta. I kupeljska bačva – cedrova, šeststo eura, postavljena prije tri godine. Također na kredit. Također sam je ja otplaćivala.
Meso za ražnjiće Marko je kupovao sam. Na tome nije štedio: tri kilograma svinjske vratine, kilogram i pol junetine. Marinada, umaci, lepinje. Pedeset, šezdeset eura za jedno druženje, bez treptaja. A ja sam iznosila narezano povrće i kruh. Ne zato što sam to željela. Ujutro mi je rekao: „Pripremi stol kako treba. Da se ne sramotim pred dečkima.”
Da se ne sramoti. Pred dečkima. A pred ženom koja živi od sto eura mjesečno – to je, valjda, sasvim u redu.
Posložila sam tanjure na stol. Stjepan, krupan i šutljiv, samo je kimnuo. Luka, najmlađi u društvu, promrmljao je: „Hvala, teta Ivana.” Filip si je natočio pivo i nije rekao ništa.
Marko je žvakao komad mesa, zavaljen na stolici. Sit, opušten, zadovoljan. Otvorio je gornji gumb na košulji. Na zapešću su mu zasjali masivni satovi – Casio, dvjesto dvadeset eura. Poklon samome sebi za prošli rođendan. Ako bi se gledalo iz čijeg je džepa na kraju plaćen, ispalo bi da sam mu ga poklonila ja.
– Znate vi kakva je moja žena domaćica? – rekao je i zamahnuo vilicom prema kući, kao da stojim iza zida. A stajala sam tri metra od njega, s praznim pladnjem u rukama. – Sto eura mjesečno i živi. I ništa joj ne fali, snalazi se! Eh, da je svima takvih žena.
Luka se nesigurno nasmijuljio. Stjepan je spustio pogled u tanjur. Filip je otpio gutljaj piva i zagledao se nekamo mimo svih.
– Ne, ozbiljno – Marko nije znao stati. – Ja njoj stalno govorim: treba živjeti u skladu s mogućnostima. Ekonomija ti je kao ribolov – moraš znati čekati. A ona donese šampon od tri eura. Rasipnica!
Nasmijao se. Sam. Ostali su šutjeli.
Stajala sam s pladnjem u rukama. Noge su mi odjednom otežale, kao da mi je netko u svaku cipelu ulio olovo. Grlo mi se steglo. Osam godina sam to gutala. Devedeset šest puta primila sam novac za kuću i rekla: „Hvala.”
Pladanj sam položila na rub stola. Učinila sam to polako i pažljivo.
