– Marko – izgovorila sam tiho, ali dovoljno jasno da se sva četvorica ukoče. – Kad već računaš preda svima, onda ćemo računati oboje. Reci mi, koliko si u posljednjih godinu dana potrošio na ribolovnu opremu?
Prestao je žvakati. Komad mesa ostao je visjeti na vilici, zaustavljen negdje između tanjura i njegovih usta.
– Što bi to sad trebalo značiti…
– Tisuću četiristo dvadeset eura – nastavila sam mirno. – Štap tristo osamdeset. Rola dvjesto sedamdeset. Najloni, vobleri, varalice i ostale sitnice – još dvjesto trideset tijekom godine. A gorivo? Devet odlazaka u sezoni. Još šesto četrdeset eura na benzin i put.
Govorila sam ravnim glasom, bez povišenog tona. Onako kako na poslu čitam izvještaj po stavkama troškova.
– Ukupno dvije tisuće šezdeset eura za hobi u jednoj godini. A meni si u istoj toj godini dao tisuću dvjesto eura. Za hranu, lijekove, deterdžente, kućne potrepštine. Za sve. Na svoje štapove potrošio si gotovo dvostruko više nego na vlastitu ženu. I ja sam onda rasipnica?
Tišina je pala preko stola kao težak poklopac.
Stjepan je polako spustio čašu. Luka se nakašljao i protrljao zatiljak. Filip je zurio u ogradu s takvom usredotočenošću kao da je prvi put u životu vidi.
– Što ti je da ovo iznosiš pred ljudima? – procijedio je Marko kroz stisnute zube. Čeljust mu je radila pod kožom, tvrda i napeta. – Jesi li ti normalna?
– A ti si mogao pred ljudima govoriti da sam rasipnica? To je bilo u redu?
Ustao je. Polako. Odgurnuo je stolicu, noga je zagrebla po pločicama. Otišao je u kuću. Vrata je zatvorio tiho, čvrsto, bez treska. I baš je to bilo najgore. Kod Marka tiho zatvorena vrata značila su šutnju. Tri dana, tjedan, koliko god on odluči. Kaznu bez ijedne riječi.
Muškarci su se počeli spremati petnaestak minuta poslije. Luka je promrmljao „doviđenja” i prvi otišao. Filip je samo kimnuo pa izašao za njim. Stjepan se zadržao kod kapije. Stajao je, premještao težinu s noge na nogu, kao da ne zna što bi. Onda je bez riječi pružio ruku. Stisnula sam je. Dlan mu je bio topao, hrapav i snažan.
Ništa nije rekao. Nije ni morao.
Vratila sam se u sjenicu. Pokupila sam tanjure, složila ih u lavor, iznijela smeće. Večer je bila topla, mirisala je na žar i kopar iz vrta. Kod susjeda je svirao radio, neka tiha melodija bez riječi. Sasvim obična ljetna večer.
A u meni je bilo mirno kao da je netko napokon isključio zujanje koje nije prestajalo osam godina.
Sjela sam na klupu u sjenici. Sama. Položila sam ruke na koljena. Čekala sam da se počnu tresti. Nisu. Samo su ležale ondje, mirne. Suhe, umorne ruke, navikle na olovku, papire i brojke. Računovodstvene ruke. Godinama su zbrajale. I napokon su sve zbrojile.
Šutnja je potrajala dva tjedna. Marko se po stanu kretao kao podstanar s kojim dijelim zajednički hodnik. Doručkovao je tek kad bih se ja već spremala za posao. Večerao je u garaži; odvukao je onamo kuhalo za vodu i mikrovalnu. Naša komunikacija svela se na papiriće na hladnjaku, pričvršćene magnetom na kojem je pisalo „Najboljem ribiču”: „Nazovi održavanje zgrade zbog brojila”, „Nestaje praška za pranje.”
Odgovarala sam na iste te ceduljice: „Nazvala, dolaze u srijedu.” I: „Prašak je 3,40 €. Od kojih sto eura da uzmem?”
Tu posljednju poruku zgužvao je i bacio u kantu. Prašak je kupio sam. Prvi put u osam godina.
A ja sam svake večeri otvarala svoju bilježnicu. Stupci su se širili. Njegovi troškovi stajali su lijevo, krupne brojke u širokoj koloni. Moji desno, sitni iznosi, uski potočić. Dva svijeta. Jedan pokraj drugoga, a nikada zajedno.
Zbroj sam napisala na zadnjoj stranici. Zaokružila sam ga crvenom kemijskom, dvostrukim okvirom.
Tijekom osam godina za njegove kredite prebacila sam sedamnaest tisuća šeststo eura. Moja plaća za četiri godine. Novac koji je otišao na njegov čamac, motor i onu drvenu kadu za kupanje u kojoj se pario s prijateljima.
A on je meni u tih istih osam godina dao devet tisuća šeststo eura. Sto eura puta devedeset šest mjeseci. Za život, za hranu, za sve.
Ja sam za njega platila gotovo dvostruko više nego što je on meni dao da preživljavam.
I tada sam učinila ono prema čemu sam hodala tri mjeseca. Možda zapravo svih osam godina.
Prestala sam plaćati njegove kredite. Oba. U potpunosti.
Otvorila sam bankovnu aplikaciju. Iznos je stajao ondje kao i uvijek – dvjesto trideset eura. Prst mi je nekoliko sekundi lebdio nad ekranom. Zatim sam pritisnula „Odustani”. Obrisala sam trajni nalog. Zatvorila aplikaciju.
Prvoga tjedna nije se dogodilo ništa. Drugog mu je stigla poruka iz banke; izbrisao ju je bez otvaranja. Trećeg tjedna nazvali su ga. Prekinuo je, uvjeren da je reklama. Četvrtog su zvali opet. Pa još jednom. Pa ponovno.
Taj ga je poziv zatekao u hodniku. Ja sam stajala u kuhinji i gulila krumpir. Nož je skidao koru u dugim, ravnim trakama. Zid je bio između nas, ali svaka njegova riječ jasno je dopirala do mene.
– Da, slušam. Kakav dug? Petsto četrdeset eura? To je greška. Žena plaća… Mislim… Ne, pričekajte…
Nastala je duga stanka. Čula sam kako polako spušta ruku s mobitelom.
Zatim je ušao u kuhinju; lice mu je bilo posve bijelo.
