Ne onako zajapureno, od bijesa. Nego bijelo kao list papira.
– Nisi plaćala? – upitao je. Glas mu je bio miran. Prenizak.
– Nisam.
– Koliko dugo?
– Tri mjeseca.
Spustio se na kuhinjski stolac. Drvo je dugo zaškripalo, tanko i jadno, kao da se i ono umorilo.
– Pa na to će ići kazne. Zatezne kamate. Shvaćaš li ti to?
– Naravno da shvaćam. Knjigovođa sam. Nula cijelih jedna desetina posto dnevno na iznos dospjelog duga.
Gledao me kao da me prvi put vidi. Ne kao ženu koja je osam godina šutke uplaćivala novac umjesto njega. Gledao je u neku strankinju.
– Zašto? – izgovorio je napokon.
Otvorila sam ladicu kuhinjskog stola. Izvadila zelenu bilježnicu i stavila je pred njega.
– Pogledaj.
Listao je polako. Jedan list, pa drugi. Datumi, stupci, iznosi. Moj rukopis sitan, uredan, bez ijedne mrlje. Trideset godina rada učinilo je svoje; ruka mi nijednom nije zadrhtala.
– Zadnja stranica – rekla sam.
Okrenuo ju je. Ondje su, uokvirene, stajale dvije brojke.
17.600 €.
9.600 €.
– Prvo je ono što sam ja platila za tebe – rekla sam mirno. – Drugo je ono što si ti meni dao za život. U istih tih osam godina.
Nije odgovorio. Vraćao se unatrag po stranicama, kao da će negdje iskočiti pogreška. Nije je našao.
– Rekao si mi da živim od sto eura. I živjela sam. Kuhala juhu od pilećih vratova. Šišala se sama, nad umivaonikom. Kupovala najlonke jednom u pola godine. Četiri godine nosila iste cipele. A ti si za to vrijeme kupovao štapove za ribolov, role, plaćao saunu u bačvi šest stotina eura, točio gorivo u svoj terenac za sto šezdeset eura mjesečno i pred prijateljima me nazivao rasipnicom.
Zelena bilježnica ležala je između nas. Izlizana, s presavijenim kutovima, ispisana od prve do posljednje stranice.
– Od sada plaćaj sam. Svoje kredite. Svoje kupnje. Svoj život. Kao odrastao muškarac.
– Ali oni će dug prodati utjerivačima…
– Moguće.
– Ivana, mi smo obitelj!
Namjestila sam naočale. Polako, onim starim pokretom na koji sam navikla. Drška je kliznula preko hrpta nosa.
– U obitelji se ženi ne izdaje obrok kao u menzi. Ne pregledavaju joj se računi iz vrećica. Ne hvali se pred društvom kako je jeftina za održavanje. I ne kupuje se ribički štap za tristo osamdeset eura dok žena ne može sebi priuštiti šampon od dva eura i osamdeset centi.
Ustao je. Otišao u garažu. Do noći se nije vratio.
Bilježnicu sam vratila u ladicu. Okrenula mali ključ, onaj sa starog maminog kovčega.
Zatim sam sjela pokraj prozora. Vani se polako spuštao mrak. Ispod garažnih vrata vidjela se tanka crta svjetla. Marko je nekoga zvao. Vjerojatno majku. Ili Luku. Tražio je od koga bi mogao posuditi.
Ja sam samo sjedila i disala. Duboko, sporo, punim plućima. I odjednom sam osjetila kako su mi se ramena spustila. Sama od sebe. Osam sam ih godina držala podignutima. Svaki dan. A da to nisam ni primjećivala.
Iza prozora cvrčali su skakavci. Mirisala je zemlja ugrijana preko dana i nešto slatko, cvjetno; jasmin je procvao uz ogradu. Sjedila sam sama u tihoj kuhinji i prvi put nakon dugo vremena nisam imala potrebu ni računati, ni zapisivati, ni ikome išta dokazivati. Samo sjediti.
Prošla su dva mjeseca.
Marko je od moje majke posudio četiristo eura i time zatvorio jednu zakašnjelu ratu. Meni nije rekao ni riječ. Mama me sama nazvala: „Ivana, Marko je svratio, zamolio me da mu dam do plaće. Dala sam mu, pa nije nam stranac.“ Stisnula sam mobitel toliko jako da su mi prsti pobijelili. Ali sam šutjela. S mamom ću razgovarati posebno. Kasnije.
Drugi je kredit preuredio preko banke. Razvukli su mu otplatu na još pet godina. Rata se smanjila na sto dvadeset eura. Plaća sam. Točno na dan, bez kašnjenja. Izgleda da su ga pozivi iz odjela naplate naučili brže nego mojih osam godina šutnje.
Japanski štap stoji u garaži, u futroli, netaknut. U ribolov u ta dva mjeseca nije otišao nijednom. Gorivo je skupo, a viška novca više nema. Saunu je sveo na dva puta mjesečno. Pivo kupuje po jednu bocu, ne cijelu gajbu.
I dalje živimo u istom stanu. Razgovaramo malo, uglavnom samo ono što se mora. Papirići na hladnjaku nisu nestali, samo sada i on računa. Jučer sam ga vidjela u trgovini: stajao je pred policom i birao između dvije štruce kruha. Bijeli za četrdeset dva centa i tamniji za trideset šest. Uzeo je onaj jeftiniji.
Ne znam je li nam bolje. Tiše svakako jest. Mirnije, možda. Ali topline nema. Nema ni pravog razgovora. On misli da sam ga izdala. Ja mislim da je on mene izdavao osam godina; svakom novčanicom, svakim pregledanim računom, svakim onim „rasipnice“.
Kolegica Ana na poslu mi je rekla: „Dobro si napravila, Ivana. Neka i on osjeti na vlastitoj koži kako je to kad moraš birati između kruha od trideset šest i onoga od četrdeset dva centa.“
Sestra Maja nazvala je, čula što se dogodilo pa teško izdahnula: „Svaka ti čast, stvarno. Utjerivači dugova? To je već krajnje. Zar niste mogli sjesti i razgovarati kao normalni ljudi? Pa rušiš obitelj.“
A ja ne znam. Iskreno, ne znam.
