Ana je zbog toga plakala cijeli tjedan. Bila je uvjerena da je lančić negdje sama izgubila. A ti si je tada tješila, milovala po ramenu i ponavljala kako nije strašno, kako je to samo predmet i da je najvažnije da je čovjek živ i zdrav.
— Htjela sam ga otkupiti! — odjednom je povikala Vesna Zaharovna, shvativši da više nema kamo uzmaknuti. — Morala sam hitno do novca! Počeli su mi problemi sa zubima, a u državnu ambulantu neću ni mrtva! Vratila bih ga, kunem se!
— Tim si novcem platila boravak u toplicama, mama — rekao je Marko tiho. — Vidio sam karte.
— Pa što onda?! — prasnula je, prelazeći u obranu napadom. — Jesam, kupila sam! Majka sam ti, valjda sam zaslužila malo odmora! A vi imate nakita na sve strane, nećete propasti zbog jedne sitnice! Kao da je to nešto!
— To je bila uspomena na mog oca — jedva čujno rekla je Ana. — Njegov odlazak ionako smo jedva preživjeli.
Marko je gledao majku kao da pred njim ne stoji žena koja ga je rodila, nego neka potpuno nepoznata osoba.
— Odlazi — izgovorio je.
— Tjeraš me? Vlastitu majku? Zbog komadića metala?
— Ne zbog metala. Zbog laži. Zbog toga što nas ne voliš, mama. Ti nas samo iskorištavaš.
— Onda ostanite sami! — Vesna Zaharovna zgrabila je torbu, toliko uzrujana da nije mogla pogoditi ručke. — Živite kako znate! Siromašite bez mene! Još ćete mi doći kad vam zagusti!
Izjurila je iz zgrade i zalupila vratima za sobom. Drhtavim prstima pokušala je naručiti taksi, ali aplikacija joj je pokazala da nema dovoljno sredstava. Morala je pješice do autobusne stanice. Vjetar joj je šibao lice, a u glavi joj je odzvanjala samo jedna misao: požalit će. Sigurno će požaliti.
Nisu požalili. I nisu nazvali.
Prvih mjesec dana Vesna Zaharovna održavala se na čistom inatu. Trošila je ostatke mirovine na kolače, namjerno prolazila pokraj njihove zgrade, uzdignute brade, kao da želi pokazati da joj nitko nije potreban.
A onda je novca nestalo. Do posljednjeg eura.
Hladnjak je ostao prazan. S nevjericom je shvatila da sir koji je godinama kupovala iz navike stoji gotovo kao luksuz, a režije joj progutaju pola mirovine. Preostalo joj je uzimati najjeftiniju tjesteninu i pileće ostatke za juhu.
U stanu je zavladala tišina. Nekada su je živcirali Anini pozivi, a sada je telefon znao šutjeti danima. Javljale su se samo automatizirane poruke i ponude za brze kredite.
— Odobren vam je zajam… — veselo bi zapjevušio glas iz slušalice.
— Nosite se k vragu! — viknula bi Vesna i prekinula vezu, da bi se već nakon minute rasplakala.
Trećeg mjeseca pokvario joj se zatvarač na zimskim čizmama. U postolarskoj radionici rekli su joj cijenu od koje joj se gotovo zavrtjelo.
— Pa to je posao od pet minuta! — pobunila se.
— Onda popravite sami — promrmljao je majstor, ni ne podignuvši pogled.
Vratila se kući, popela na stolac i s gornje police izvukla stari kofer. U njemu je ležala šivaća mašina. Teška, čvrsta, pouzdana. Nekad davno, dok je Marko još bio mali, šivala je i prekrajala odjeću gotovo cijelom susjedstvu.
Vesna Zaharovna uvela je konac u iglu. Ruke, odavno odviknute od posla, tresle su joj se. S čizmom se mučila cijelu večer, izbola je jagodice prstiju, slomila dvije igle, ali je na kraju uspjela.
Sutradan je, progutavši sram, na ulazna vrata zgrade zalijepila rukom napisanu obavijest: „Popravci odjeće. Povoljno. Stan 15.”
Prva joj je pokucala susjeda, mlada djevojka, studentica.
— Teta Vesna, poderale su mi se traperice.
