“Kćeri, pa ti zarađuješ četiri tisuće eura! Kako onda možeš izgledati tako iscrpljeno i zapušteno?” upitali su roditelji, šokirani i s osuđujućim pogledima na vratima

Sramotno i tužno što izgledam tako jadno
Priče

Mama je klonula na stolicu kao da su joj se koljena u istom trenutku oduzela.

— A od čega onda živiš? Od čega kupuješ odjeću Luki?

— Od moje plaće — ubacio se Marko, oštro i bahato. — Nisam ja nikakva lijenčina. Petsto eura dovoljno je za sve! Ne pravite od muhe slona!

Petsto eura…

Za tročlanu obitelj, u 2025. godini.

Pred očima mi se odmah stvorila slika od prošlog tjedna: stojim uz blagajnu, prevrćem sitniš po novčaniku i brojim hoću li imati dovoljno da Luki uzmem jogurt. Sjetila sam se i svih onih poziva prijateljica koje sam odbila jer nisam imala ni za običnu kavu u kafiću.

— A čime se, ako smijem znati, bavi ta tvoja dragocjena sestra? — tatin je glas postajao sve tiši, a ja sam dobro znala da to nikad ne znači ništa dobro.

— Trenutačno ne radi. Još se nije vratila na posao nakon poroda.

— Nakon poroda? — ponovila je mama, gledajući ga kao da nije dobro čula. — Koliko joj dijete ima godina?

— Pet — promrmljao je Marko, već svjestan da se sve više ukopava.

Tata je nekoliko sekundi stajao nepomično. Zatim je polako zasukao rukave košulje.

— Dakle — progovorio je mirno, gotovo jezivo mirno, iako sam vidjela kako mu prsti podrhtavaju — dijete ima pet godina. Tvoja sestra već pet godina živi u tom svom “poslije poroda”. I to od novca moje kćeri. Za to vrijeme moja kći hoda u izblijedjelom, iznošenom ogrtaču i štedi na jogurtu za moje unuče. Jesam li dobro shvatio?

— Tata, molim te… — pokušala sam stati između njih, ali mama me nježno uhvatila za ruku i povukla natrag.

— Ne, Ana, baš treba. I te kako treba — rekla je mama. Prvi put tog jutra razvukla je usne u osmijeh, ali u tom osmijehu nije bilo nimalo topline. — Marko, dragi, je li ti ikada palo na pamet da bi i Ana mogla biti “trenutačno nezaposlena”? Da bi i njoj možda ponekad godilo priuštiti si nešto lijepo?

— Ona si i ovako ugađa — odbrusio je Marko. — Kupuje svakakve kreme.

— Kakve kreme? — zinula sam, zatečena njegovom drskošću. — Već pola godine mažem lice dječjom kremom od jednog eura!

— Pa… ne znam, valjda nešto kupuješ od svojih novaca.

— Od kojih svojih novaca, Marko? — tata mu je prišao korak bliže. — Maloprije si sam rekao da joj uzimaš cijelu plaću. Odakle bi joj onda ostalo za sebe?

Vidjela sam trenutak u kojem je Marko shvatio da se zapleo u vlastite laži. Lice mu je potamnilo do boje cigle.

— Dobro, dosta! To je naša obiteljska stvar! — pokušao je prijeći u napad. — Vi nemate nikakvo pravo gurati nos u to na što trošimo novac. Mi ćemo to riješiti sami. Bez vanjskog miješanja!

— Kako da ne! — presjekla ga je mama. — Naravno da imamo pravo. Kad moja kći izgleda kao izmorena sluškinja, a neka druga žena rasipa njezinu plaću, onda to itekako postaje i naša stvar, dragi zete.

Iz dječje sobe začuo se plač. Luka se probudio.

Po navici sam odmah krenula ustati, ali mama me zaustavila.

— Neka se Marko pobrine za svog sina. Ili zna samo uzimati novac?

Marko je nezadovoljno krenuo prema dječjoj sobi. Čula sam kako nespretno pokušava umiriti Luku, potpuno izgubljen, kao čovjek koji nema pojma što se radi s uplakanim djetetom. Obično sam ja bila ta koja je sve to rješavala.

— Ana — tata je sjeo pokraj mene na kauč — koliko dugo ovo traje?

— Otprilike dvije godine — odgovorila sam, ne usuđujući se pogledati ga u oči. — U početku je govorio da je privremeno. Da Petra ima problema s kreditom, da joj banka prijeti oduzimanjem stana. Pristala sam da joj pomognemo tri mjeseca.

— A onda?

— Onda se uvijek pojavio novi razlog zbog kojeg je trebalo uzeti moju plaću. Jednom joj je trebao auto, drugi put obnova stana, treći put nešto sasvim drugo. A ja sam… mislila sam da nemam pravo buniti se. Marko je moj muž, Lukin otac. I zarađuje manje od mene.

Mama je ogorčeno frknula.

— Znači, ako zarađuje manje, onda smije iscijediti vlastitu ženu do zadnjeg centa? To ti je logika, kćeri?

— Mama, molim te, nemoj vikati.

— Ne vičem. Još ne! — rekla je i izvadila mobitel. — Daj mi broj te divne rođakinje.

— Zašto?

— Da joj se zahvalim što tako udobno živi od novca moje kćeri.

Nikada prije nisam vidjela mamu u takvom stanju. Inače je bila blaga, obazriva, žena koja je svaki sukob pokušavala riješiti razgovorom. Sada se, međutim, u njoj probudilo nešto staro, duboko i majčinski nezaustavljivo. Postala je poput lavice koja brani svoje mladunče.

Lea Šestić

Rođena u Splitu, studirala u Zagrebu, vratila se moru. Trideset godina sam predavala hrvatski jezik — i kroz moje ruke su prošle tisuće učenika i još više njihovih priča. Sada, u mirovini, pišem iz Kaštel Lukšića ono što sam dugo nosila u sebi. O ljubavi koja je nadživjela mladost, o majkama koje su šutjele predugo, o ženama koje su počele iznova nakon pedesete. Neke priče su moje, mnoge su tuđe — sve istinite barem onoliko koliko je istina ono što srce pamti.

Pisma sa Žnjana