Iz dječje sobe odjednom se začuo Markov glas:
— Ana! Luka mora na kahlicu. Dođi!
— Ja ću — rekao je tata i već krenuo prema dječjoj sobi.
— Tata, nemoj, ja ću…
— Sjedi i odmori se — prekinuo me tonom koji nije ostavljao mjesta raspravi.
Ostala sam sjediti i slušala kako tata tiho razgovara s Lukom, zatim šum vode iz kupaonice i sitne korake po pločicama.
Nakon toga doprlo je do mene prigušeno muško mrmljanje. Marko je nešto užurbano objašnjavao, a tata mu je odgovarao kratko, mirno, ali tvrdo.
Mama je sjela pokraj mene i obuhvatila mi dlanove.
— Ana, dušo… shvaćaš valjda da ovako ne može?
— Shvaćam — šapnula sam. — Ali što da napravim? Da se razvedem? Da ostanem sama s djetetom?
— A zar sada nisi sama? — njezini su se prsti stegnuli oko mojih. — Imaš uz sebe muškarca koji ti uzima plaću i odnosi je svojoj sestri, a tebe i dijete ostavlja bez novca. To nije brak. To je gore od samoće.
Nisam imala što reći. Nije postojala nijedna rečenica kojom bih to mogla opravdati.
Posljednje dvije godine kao da sam provela u magli. Funkcionirala sam, ali nisam živjela. Posao, kuća, dijete. Pa opet posao, kuća, dijete. Nisam promišljala, nisam vagala, nisam sebi postavljala pitanja. Samo sam trpjela.
Možda sam se najviše bojala priznati da sam pogriješila kad sam se udala za Marka.
Tata se uskoro pojavio na vratima dječje sobe noseći Luku u naručju. Moj sin bio je čist, presvučen i zadovoljan, s osmijehom preko cijelog lica.
— Dida! — uskliknuo je s oduševljenjem i pružio ručice prema meni. — Mama, dida je došao!
— Vidim, zlato moje — privila sam ga uza se i u isti tren osjetila kako mi se oči pune suzama.
Kada je Marko posljednji put sam, bez mog podsjećanja, promijenio Luki pelenu? Kada se posljednji put s njim igrao tek tako, zato što je htio?
— A gdje je Marko? — iznenada je upitala mama.
— Pakira se — odgovorio je tata kratko. — Ide k sestri. Odjednom se kod nje pojavilo nešto „hitno“.
Nekoliko minuta poslije Marko je izašao iz spavaće sobe s manjom torbom u ruci.
— Otići ću na par dana kod Petre — rekao je izbjegavajući moj pogled. — Opet ima neke… probleme.
— Naravno — oglasila se mama slatkim, gotovo otrovnim glasom. — Ona ima probleme. A tvoja žena, pretpostavljam, živi bajku?
— Mama, molim te…
— Ne, Ana, dosta je šutnje! — odbrusila je, ovaj put vidljivo razdražena. — Marko, reci nam, odakle ćeš sada uzeti novac za te Petrine „probleme“?
— Ima još nešto novca — promrmljao je on nehajno.
— Ima, je li? Od Anine plaće. A je li ti Ana dopustila da njezin novac dijeliš sa svojom sestricom?
— O tome smo već razgovarali. Dosta.
— Žena nije novčanik, sinko — rekao je tata vrlo tiho, ali svaka mu je riječ bila čvrsta poput kamena. — Nije ni bankomat. Žena je partnerica. Netko koga se poštuje i čuva.
— Dobro, ne morate mi držati predavanje — Marko je krenuo prema izlazu. — Vratit ću se večeras.
— Ne žuri se — doviknula je mama za njim. — Tvoj otac i ja ostat ćemo ovdje. Pomoći ćemo Ani da neke stvari napokon dovede u red.
Marko je zastao na pragu. Vidjelo se da je nešto naslutio, ali nije rekao ni riječ. Samo je otvorio vrata i izašao.
Kad su se vrata za njim zatvorila, kroz mene je prošao neobičan val olakšanja. Kao da se zrak u stanu iznenada pročistio i kao da sam tek tada mogla udahnuti punim plućima.
— A sada — rekla je mama, vadeći mobitel — idemo pogledati financije. Pokaži mi svoj bankovni račun.
— Zašto?
— Zato što je krajnje vrijeme da se stvari postave na svoje mjesto. Tvoj novac treba služiti tebi i tvom sinu, a ne nekoj odrasloj ženi koja pet godina nije u stanju pronaći posao. Razumiješ li me, kćeri?
Otvorila sam aplikaciju banke. Stanje na računu: 8,50 eura. Do plaće je ostalo još tjedan dana.
— Je li tvoja kartica kod Marka? — upitao je tata.
— Da. Rekao je da je tako praktičnije. Ionako on raspolaže novcem.
Mama i tata razmijenili su pogled.
— Ana — rekao je tata mirno — sutra idemo u banku.
Od ponedjeljka sam već bila kod svojih roditelja.
Spakirala sam najnužnije dok Marka nije bilo kod kuće, a na stolu sam mu ostavila kratku poruku:
„Treba mi vremena da razmislim.“
Luka je preseljenje baki i djedu doživio kao veliku pustolovinu. Trčkarao je po njihovu trosobnom stanu, zavirivao u svaki kut i oduševljeno se igrao igračkama koje mu je mama unaprijed pripremila.
Najprije smo tata i ja otišli u banku.
