“Zar se ti to meni rugaš?! Crnčim na dva posla, a na kraju još ja moram uzdržavati tvoje neradnike!” planula sam

Nepravedno je nositi tuđa obećanja i umor.
Priče

Marko je sjedio u naslonjaču i praznim pogledom zurio u televizor, premda se vidjelo da ne prati ništa od onoga što se prikazuje. Ana je sklanjala tanjure sa stola, namjerno izbjegavajući pogledati prema njemu.

— Zašto si to morala napraviti pred mojom majkom? — napokon je progovorio Marko.

Ana je spustila tanjur u sudoper i okrenula se tek napola.

— A zašto se tvoja majka uopće miješa u naš život?

— Ana, shvaćam da si umorna — rekao je, pokušavajući zvučati mirno. — Ali ovako se stvari ne rješavaju…

— Kako se ne rješavaju? Tako da se kaže istina? Marko, ja ovo više ne mogu izdržati. Svaki mjesec ista priča — jednom nešto treba tvojoj majci, drugi put tvojoj sestri…

Marko je ustao iz naslonjača i prišao joj.

— To je samo privremeno. Naći ću normalan posao, ozbiljno…

Ana ga je pogledala bez imalo nade u očima.

— Kada? Kada ćeš naći taj svoj “normalan” posao? I koliko ćeš ga zadržati? Mjesec dana? Dva?

U njegovu se pogledu pojavila povrijeđenost.

— Znači, ti u mene uopće ne vjeruješ?

Ana je umorno sjela na stolicu, kao da joj je netko iz tijela izvukao posljednju snagu.

— Umorila sam se, Marko. Umorila sam se od vjerovanja. Od čekanja da se nešto promijeni. Od toga da sve nosim sama na svojim leđima.

Te noći Ana nije uspjela zaspati. Ležala je na leđima, gledala u strop i premotavala vlastiti život u glavi. Trideset i dvije godine. Od toga sedam u braku. I što dalje? Još sedam godina da radi za oboje? Ili za troje, ako se pribroje i vječne “posudbe” njegove rodbine?

Ujutro se probudila s odlukom koja je u njoj bila čvrsta kao kamen. Za doručkom je mirno rekla:

— Marko, moramo ozbiljno razgovarati.

On ju je sumnjičavo odmjerio.

— O čemu?

— O novcu. O tvojoj obitelji. I o nama.

Ana je iz ladice izvadila papir na kojem je prethodne večeri zapisala sve “dugove” njegovih rođaka.

— Pogledaj ovo. U posljednje dvije godine tvoja je majka od nas “posudila” oko tristo eura. Petra još otprilike četiristo pedeset. Ukupno sedamsto pedeset eura. Sedamsto pedeset, Marko. To nije sitnica.

Marko je uzeo papir i počeo čitati popis. Lice mu se sve više mračilo.

— Odakle ti ovi brojevi?

— Vodim evidenciju. Zapisujem svaki euro. A znaš koliko su vratile? Ništa. Ni centa.

— Ana, ali ljudi iz obitelji mogu upasti u nevolje…

— Svatko može upasti u nevolje! — prekinula ga je. — Ali zašto bih ja plaćala njihove probleme? Zašto se moji roditelji, kad im nešto zatreba, dvaput preispituju prije nego što me nazovu, a tvoji traže novac kao da im pripada?

Marko je šutio. Ana je nastavila, sada još tiše, ali odlučnije:

— Donijela sam odluku. Od danas tvojim rođacima ne ide više ni jedan euro. Ako još jednom bez mog pristanka uzmeš novac iz našeg kućnog budžeta, podnijet ću zahtjev za razvod.

Marko je problijedio.

— Ti… ti se šališ?

— Nikad nisam bila ozbiljnija. Volim te, Marko. Ali neću više biti bankomat tvojoj obitelji.

Naglo se odgurnuo od stola i ustao.

— Znači, to je ultimatum?

— Nazovi to kako želiš. Ja preko ovoga više ne prelazim.

Izjurio je iz kuhinje i zalupio ulaznim vratima toliko snažno da su se čaše u ormariću zatresle. Ana je ostala sjediti za stolom, gledajući kroz prozor kišu koja je upravo počela padati.

Nakon sat vremena nazvala je Petra. Ana se nije javila. Zatim je zvala Marija Ivanovna. I taj je poziv pustila da odzvoni do kraja. Navečer se Marko vratio kući — bijesan i pripit.

— Jesi sad zadovoljna? — dobacio je već s vrata. — Majka mi je završila u bolnici, sestra se raspada od histerije!

— To su njihovi problemi — odgovorila je Ana mirno.

— Ti si… ti si obična sebičnjakinja!

— Možda. Ali sebičnjakinja koja sama odlučuje o svom novcu.

Marko joj se tada primaknuo toliko blizu da je Ana jasno osjetila miris alkohola.

Lea Šestić

Rođena u Splitu, studirala u Zagrebu, vratila se moru. Trideset godina sam predavala hrvatski jezik — i kroz moje ruke su prošle tisuće učenika i još više njihovih priča. Sada, u mirovini, pišem iz Kaštel Lukšića ono što sam dugo nosila u sebi. O ljubavi koja je nadživjela mladost, o majkama koje su šutjele predugo, o ženama koje su počele iznova nakon pedesete. Neke priče su moje, mnoge su tuđe — sve istinite barem onoliko koliko je istina ono što srce pamti.

Pisma sa Žnjana