— Misliš da se bez tebe ne bih snašao? Da si nezamjenjiva?
Ana ga je pogledala ravno u oči, bez trzaja.
— Pokušaj. A ako si slučajno zaboravio, ovaj stan je moj.
Sljedećih nekoliko dana prošlo je u tihoj napetosti, kao u malom kućnom ratu. Marko je namjerno šutio, izbjegavao je pogledati, spavao je na kauču i svaku sitnicu pretvarao u demonstraciju uvrijeđenosti. Njegova rodbina zvala je više puta na dan, ali Ana se više nije javljala.
U petak navečer, kad se vratila s posla, u stanu je zatekla Mariju Ivanovnu i Petru. Sjedile su u kuhinji kao da su ondje pozvane, dok je Marko stajao kraj prozora, mrk i ukočen.
— Zanimljivo društvo — rekla je Ana, spuštajući torbu. — Je li ovo sad postalo uobičajeno, da se u mom stanu održavaju obiteljski sastanci bez mog dopuštenja?
— Ana, došle smo razgovarati — započela je Marija Ivanovna ozbiljnim glasom.
— Slušam.
— Ti uništavaš obitelj! — planula je Petra. — I to zbog običnog novca!
Ana se kratko, gotovo nevjerično nasmijala.
— Običnog? Petra, u dvije godine iz našeg si budžeta izvukla gotovo petsto eura. To je, kako kažeš, moj “obični” novac.
— Vratit ću ti!
— Kada? Reci mi točan datum.
Petra je odmah spustila pogled.
— Pa… kad budem mogla.
— Dakle, nikad. Petra, imaš trideset dvije godine. Zaposli se.
— Imam djecu!
— I što s tim? Tisuće žena imaju djecu pa ipak rade. Ti, međutim, sjediš bratu na grbači. Točnije, meni na grbači.
Marija Ivanovna naglo je ustala.
— Kako se usuđuješ tako govoriti? Mi smo Markova obitelj!
— A ja sam Markova žena! — Ana je također ustala. — I ne namjeravam više uzdržavati zdrave, odrasle ljude koji savršeno mogu sami stati na noge.
— Marko, reci nešto! — okrenula se Marija Ivanovna prema sinu.
On je neko vrijeme šutio i gledao kroz prozor. Tek nakon nekoliko dugih sekundi progovorio je tiho:
— Mama, Petra, idite kući. Ana i ja moramo razgovarati.
Kad su za njima zatvorila vrata, Marko je sjeo nasuprot supruzi. Izgledao je umorno, ali prvi put bez onog prijašnjeg prkosa.
— Ana, možda si u pravu. Ali oni su moja obitelj. Ne mogu ih samo tako ostaviti.
— Nitko ne traži da ih ostaviš — odgovorila je. — Tražim samo da moj novac više ne trošiš na njihove prohtjeve.
— Ali ja nemam svoj novac!
— Upravo u tome i jest problem. Nađi normalan posao, zadrži ga, zaradi nešto svoje, pa pomaži koliko god želiš.
Marko je spustio glavu.
— Znači tjeraš me da biram između tebe i njih.
— Ne. Dajem ti izbor. Ili ćeš postati odgovoran čovjek i stvarni oslonac obitelji, ili ćemo svatko svojim putem.
Te noći Ana je dugo sjedila kraj prozora i promatrala uspavani grad. U njoj nije bilo ni bijesa ni boli. Čak ni uvrijeđenosti. Samo neobična praznina, kao da je nešto važno, nešto što je dugo trajalo, tiho došlo svome kraju.
Ujutro je Marko spakirao nekoliko stvari.
— Bit ću neko vrijeme kod majke — rekao je. — Moram razmisliti.
Ana je samo kimnula. Nije imala snage ni raspravljati, ni moliti, ni objašnjavati ono što je već previše puta rekla.
Kad su se vrata za njim zatvorila, osjetila je olakšanje. Prvi put nakon mnogo mjeseci mogla je udahnuti bez težine u prsima. Kao da joj je s ramena pao kamen koji je predugo nosila.
Te večeri sjedila je sama u kuhinji, s toplom šalicom čaja među dlanovima. U stanu je bila tišina. Nitko nije zvao, nitko nije tražio novac, nitko nije plakao, prijetio ni pravio scenu. Samo mir.
Ana je znala da je čekaju teški razgovori. Možda i razvod. Ali baš u tom trenutku osjećala se slobodno. Slobodno od tuđih dugova, tuđih problema i tuđih ucjena.
I jedno je znala sigurno: što god Marko odlučio, ona više nikada neće dopustiti da je itko pretvori u novčanik za potrebe drugih ljudi. Dosta je bilo. Došlo je vrijeme da napokon počne živjeti za sebe.
