— Nemoj odustati. To je tvoj dom i ti postavljaš pravila.
Taj ju je razgovor barem malo smirio. Lana je spustila mobitel i vratila se čišćenju. Do večeri je stan blistao kao da se ništa ružno nije dogodilo. Pripremila je večeru, uredno složila tanjure i pribor na stol, pa sjela čekati muža.
Marko se pojavio kasno. Prošao je pokraj kuhinje bez ijedne riječi, nije ni pogledao postavljen stol, nego se ravno zatvorio u sobu. Lana je još nekoliko trenutaka ostala stajati u hodniku, a onda se vratila u kuhinju i pojela večeru sama.
Idućeg dana sve se ponovilo gotovo do posljednje sitnice. Tišina, izbjegavanje, zatvorena vrata. Lana nije prva pokušala započeti razgovor. Ako je Marko mislio da će je šutnjom natjerati da popusti, neka pokušava. Ona nije imala namjeru mijenjati odluku.
Treće večeri zazvonio joj je telefon. Zvala je Vesna. Ovaj put glas joj je bio mekši, gotovo umiljat.
— Lanice, hajdemo razgovarati mirno. Bez živciranja i bez teških riječi.
— Ja sam mirna — odgovorila je Lana.
— Znaš, stvarno nemamo kamo. Moja sestra prodaje stan, već su se morali iseliti. Nećak i njegova obitelj unajmili su sobu, ali su ih stanodavci izbacili. Htjeli smo samo zajedno dočekati Novu godinu.
— Razumijem u kakvoj su situaciji, gospođo Vesna. Ali šestero ljudi u dvosobnom stanu jednostavno je previše.
— A što ako ne dođemo svi? Recimo, moja sestra ode s djecom u hotel, a dođem samo ja. Bi li to moglo?
Lana je zašutjela i razmislila. Jedna svekrva još se mogla podnijeti. To barem ne bi bila cijela gomila ljudi u stanu.
— Na koliko dana?
— Pa, tri ili četiri. Od trideset prvog do trećeg.
— U redu — pristala je Lana nakon kratke stanke. — Ali samo vi.
— Hvala ti, dušo! — Vesnin glas odmah je živnuo od olakšanja. — Znala sam ja da si ti dobra duša.
Kad je prekinula poziv, Lana se naslonila leđima na zid. Negdje duboko u sebi osjetila je neugodan ubod, kao upozorenje da je upravo napravila pogrešku. Ali riječ je već dala i povratka više nije bilo.
Marko se vratio kući oko ponoći. Ušao je u kuhinju, otvorio hladnjak i izvadio bocu vode. Lana je sjedila za stolom s knjigom u rukama.
— Zvala je tvoja majka — rekla je ne podižući pogled.
— Znam — promrmljao je Marko. — Hvala što si pristala.
— Pristala sam samo na tvoju majku. Na tri dana.
— Dobro — kratko je kimnuo i nestao u sobi.
Time je razgovor završio.
Ali sutradan, kad se Lana vratila s posla, Marko ju je već čekao u hodniku. Lice mu je bilo napeto, ruke prekrižene na prsima.
— Mama kaže da dolaze svi — izgovorio je oštro. — Ne samo ona.
Lana je polako skinula kaput.
— Ja sam rekla da može doći samo tvoja majka.
— I što sad? Da moju sestru ostavimo na ulici? I djecu isto?
— Tvoja obitelj može uzeti hotelsku sobu. To sam već predložila.
Marko je zakoračio prema njoj i stao joj na put.
— Dosta je bilo. Spakiraj svoje stvari. Moja majka i rodbina useljavaju se ovamo do Nove godine, a ti ionako nikome nećeš nedostajati.
Lana nije povisila glas. Nije se prepirala. Samo ga je mirno gledala, kao da pred sobom ima potpunog stranca.
— Ako toliko žele biti ovdje, neka budu — rekla je ravnim tonom. — Ali ti ideš s njima.
Marko je nekoliko puta trepnuo.
— Molim?
Lana ga je zaobišla i otišla u spavaću sobu. Otvorila je ormar, izvukla kovčeg i počela slagati njegove stvari. Košulje, hlače, čarape — sve je uredno presavijala i stavljala unutra, bez žurbe i bez drhtanja u rukama.
— Što to radiš? — upitao je Marko, zaustavivši se na vratima.
— Pakiram tvoje stvari.
— Je li ovo neka šala?
— Nije.
Lana je povukla patentni zatvarač na kovčegu, iznijela ga u hodnik i spustila pokraj ulaznih vrata. Marko je neko vrijeme zurio u kovčeg, a zatim se nervozno nasmijao.
— Ti to ozbiljno? Zbog dan-dva?
— Zbog toga što odlučuješ umjesto mene. U mom stanu.
— U mom stanu! — planuo je. — Ja ovdje živim!
Lana je uzela njegov kaput s vješalice i pružila mu ga.
— Blagdane možete provesti zajedno. Očito ste sada svi na istoj strani.
Marko nije posegnuo za kaputom. Ustuknuo je korak i uspravio se, kao da se pokušava učiniti većim.
— Nemaš me pravo izbaciti!
— Imam. Stan je moj. Vodi se na mene.
— Mi smo muž i žena!
— Bili smo — ispravila ga je mirno Lana.
Marko se ukočio. Zatim je počeo govoriti sve brže i sve glasnije. O obiteljskim običajima, o poštovanju starijih, o tome kako je njegova majka cijeli život radila i zaslužila malo odmora. Riječi su se samo nizale jedna za drugom, ali Lana ga je slušala bez ikakve reakcije. U njezinu pogledu nije bilo ni bijesa ni kolebanja. Samo tiha, čvrsta odlučnost.
— Možeš odmah otići k njima — prekinula ga je napokon. — Samo mi vrati ključ.
Ispružila je ruku, dlanom okrenutim prema gore. Marko je pogledao njezinu ruku, pa njezino lice. Tražio je bilo kakav znak da blefira, da se šali, da će se predomisliti. Nije našao ništa.
— Zažalit ćeš — prosiktao je.
— Možda. Ključ.
Marko je istrgnuo svežanj ključeva s kukice i bacio ga na pod. Ključevi su zazvečali po pločicama i razletjeli se nekoliko centimetara dalje. Zgrabio je kovčeg, naglo otvorio vrata i izjurio van. Vrata su se za njim zalupila toliko snažno da je odjek prošao stubištem.
Lana je pokupila ključeve s poda i položila ih na komodu. Zatim je otišla u kuhinju.
