Skuhala je čaj, odnijela šalicu do prozora i sjela ondje, zagledana u dvorište. Ulične svjetiljke razlijevale su blijedu svjetlost po praznim stazama, a vjetar je povremeno trzao gole grane stabala.
Otprilike sat vremena poslije zazvonio je telefon. Zvala je Vesna Stjepanović. Lana se nije javila. Odmah nakon nje pokušao je Marko. Taj je poziv prekinula bez razmišljanja. Zatim su počele stizati poruke, jedna za drugom.
„Jesi li ti poludjela?”
„Moja je majka u šoku!”
„Otvori vrata, odmah!”
„Sutra dolazim i razgovarat ćemo kao normalni ljudi!”
Lana je utišala mobitel, otvorila ladicu pisaćeg stola i gurnula ga unutra.
Ujutro je nazvala bravarsku službu. Majstor se pojavio za manje od dva sata, mlad dečko s kutijom alata u ruci. Nije postavljao suvišna pitanja, samo je pregledao vrata i primio se posla. Radio je brzo i sigurno. Nakon četrdesetak minuta na vratima je bila nova brava — sjajna, čvrsta, ona u koju se čovjek može pouzdati. Pružio joj je dva nova ključa, uzeo novac i otišao.
Lana je zaključala vrata novim ključem, zastala na trenutak, a zatim se vratila u sobu. Iz ormara je izvukla kutiju s božićnim ukrasima. Roditelji su svake godine zajedno kitili bor, i ona je sve te sitnice čuvala kao nešto dragocjeno. Staklene kuglice, šarene trake, male figure sobova, lampice koje su još uvijek radile.
Do večeri je u stanu stajalo manje božićno drvce. Pravo, mirisno, s onim svježim mirisom smole koji se polako širio prostorijom. Lana je pažljivo vješala ukrase, jedan po jedan, a zatim uključila lampice. U polumraku su se razlile sitne obojene točke svjetla.
Sljedećeg dana nazvala ju je susjeda s kata ispod, gospođa Ivana Ivanović, žena od oko šezdeset godina.
— Lanice, je li sve u redu kod tebe?
— Jest, hvala. Zašto pitate?
— Sinoć sam vidjela tvog muža ispred zgrade, s nekom ženom. Stajali su i razgovarali. Poslije su pokušali ući, ali portafon ih nije pustio.
— To je bila moja svekrva — rekla je Lana mirnim glasom. — Ne brinite se, zaista je sve u redu.
S druge strane nastala je kratka tišina.
— Ako ti bilo što zatreba… znaš da sam blizu.
— Hvala vam, gospođo Ivana.
Spustila je slušalicu i vratila se čišćenju. Stan je malo-pomalo ponovno poprimao onaj stari izgled. Onu toplinu koju su joj roditelji ostavili zajedno sa zidovima, namještajem i uspomenama. Bez tuđih stvari razbacanih po kutovima. Bez pravila koja joj je netko drugi nametao. Samo poznati predmeti, tišina i mir.
Trideset prvog prosinca Lana se probudila kasno. Vani je padao snijeg, u krupnim, mekim pahuljama koje su se lijepile za pločnik i krošnje. Grad je bio sav u blagdanskom uzbuđenju: lampice na pročeljima, okićena drvca iza prozora, ljudi koji su jurili iz trgovina s vrećicama u rukama.
Pripremila je doručak i sjela za stol s kavom. Telefon je već dva dana šutio. Nije bilo ni poziva ni poruka. Možda je Marko napokon shvatio da se više nema kamo vratiti.
Navečer je postavila stol. Ništa raskošno: salata, pečena piletina, voće. Upalila je televizor i pustila da u pozadini idu novogodišnje emisije. Kad je sat otkucao ponoć, prišla je prozoru s čašom vina.
Vani su bljeskala svjetla. Negdje u daljini pucali su vatrometi, do nje su dopirali smijeh i glazba. Lana je podignula čašu prema vlastitom odrazu u staklu.
— Sretna Nova godina — prošaptala je.
U stanu je vladala tišina. Nije bilo galame, stranih glasova, naredbi ni ultimatuma. Samo mir. Pravi mir, gotovo zaboravljen. Sjela je u naslonjač, prebacila preko sebe pokrivač i zatvorila oči.
Prvi put nakon dugo vremena sve je bilo upravo onako kako joj je odgovaralo.
Siječanj je donio hladnoću i snježne nanose. Lana se vratila na posao i brzo ponovno ušla u svakodnevni ritam. Kolege su je pitali kako je provela blagdane, a ona bi samo kratko odgovorila:
— Dobro. Mirno.
Marko se javio tek sredinom siječnja. Glas mu je zvučao umorno.
— Lana… moramo razgovarati.
— O čemu?
— O nama. Možemo li se vidjeti?
— Zašto?
Na trenutak je zašutio.
— Shvatio sam da sam pogriješio. Mama je… pretjerala. Možemo li pokušati ispočetka?
Lana je pogledala kroz prozor. Snijeg je prekrivao tlo debelim slojem, a grane stabala savijale su se pod njegovom težinom.
— Marko, mi ništa nećemo počinjati ispočetka. Ti si donio svoju odluku. Sad živi s njom.
— Lana…
— Sljedeći tjedan predajem zahtjev za razvod. Nemamo zajedničku imovinu, nema se što dijeliti. U uredu će to brzo riješiti.
— Ti to ozbiljno?
— Potpuno ozbiljno.
Marko je još nešto pokušao reći, ali Lana je prekinula vezu. Razgovor je bio završen.
Mjesec dana poslije službeno su se razveli. Marko se u matičnom uredu pojavio smrknuta lica, bez riječi potpisao papire i otišao ne pozdravivši je. Lana je uzela rješenje o razvodu, spremila ga u mapu i vratila se kući.
Stan ju je dočekao tiho. Onom poznatom, blagom tišinom koja ne pritišće, nego smiruje. Skinula je kaput i otišla u kuhinju. Skuhala je čaj, izvadila mali kolač i sjela pokraj prozora. Ondje gdje je u jesen ležalo žuto lišće sada se bijelio snijeg. Djeca su se spuštala niz blagu padinu, poskliznula bi se, pala u snijeg i prasnula u smijeh.
Život se nastavljao. Tiho, ravnomjerno, bez tuđih očekivanja i bez pritiska. Lana je otpila gutljaj čaja i nasmiješila se.
Prvi put nakon jako dugo vremena.
