“Ja neću plaćati za tvoju obitelj, je li to jasno?” — Petra je rekla ravno, bez podizanja glasa pa ustala i počela hodati po kuhinji

Njegova neodgovornost je sramotna, njena hladnoća gorka.
Priče

— S ovim podizvođačem budi oprezna. Naviknuo je da mu se ide niz dlaku, nemoj odmah nastupiti preoštro.

— Ovog klijenta bolje zasad ne diraj. Luku je poštovao, tebi još ne vjeruje.

— Ovaj bih newsletter ja potpuno presložila, ali ako baš želiš, možeš ga pustiti ovako… ionako ćemo se na kraju vratiti mojoj verziji.

Reći da je Petri došlo da opsuje bilo bi preblago.

Ali šutjela je.

Još neko vrijeme.

Jedne večeri, kad su u uredu ostale samo njih dvije, Ivana ju je iznenada upitala:

— Slušaj, je li istina da su ti unapređenje ponudili nakon razgovora nasamo s Tomislavom?

Petra je podigla pogled s laptopa.

— Odakle ti uopće ta informacija?

— Ma… čula sam ponešto.

— Tračevi su omiljena zabava onih koji nemaju činjenice — odvratila je hladno i ponovno se zagledala u dokument.

— Nemoj se odmah ljutiti, samo pitam — rekla je Ivana, glumeći nevinašce. — Samo mi je čudno da su odabrali baš tebe. Kandidata je bilo dovoljno.

— Pa ipak su izabrali mene — odgovorila je Petra mirno. — Vjerojatno su imali razlog.

Ivani je preko lica prešao jedva primjetan osmijeh.

— Možda. Samo, znaš i sama, ovdje ne odlučuju uvijek rezultati. Ponekad presudi… simpatija.

Petra je polako spustila poklopac laptopa.

— Ivana, ako imaš nešto reći, reci otvoreno.

— Ma ne, ništa — raširila je ruke. — Samo razmišljam naglas. Nemoj sve shvaćati osobno.

Petra joj nije odgovorila.

Tada je prvi put do kraja shvatila da se bitke kod kuće i bitke na poslu vode po istom obrascu. Razlika je bila samo u licima.

Za vikend ju je nazvala majka. Njezina majka, ne netko iz muževe obitelji.

— Kćeri, gdje si nestala? — glas joj je bio topao i poznat. — Zvala sam te, nisi se javljala.

— Radim, mama — rekla je Petra. — Nova pozicija, puno obaveza.

— Onda ti barem nije dosadno — nasmijala se majka. — Samo se nemoj iscrpiti. I nemoj slušati nikoga tko ti govori da nisi sposobna za to.

Petra je slušala i odjednom osjetila kako joj se grlo steže.

Koliko je puta samo čeznula da joj netko kaže: „Vjerujem u tebe.”

Od Marka to nikada nije čula. Od majke jest. I u tom trenutku to joj je bilo dovoljno.

Kad je razgovor završio, sjela je na kauč i dugo ostala nepomična.

U glavi su joj se vrtjeli posao, ljudi, odgovornosti i misao koliko se lako sve sruši kad nestane povjerenja.

I koliko ga je teško ponovno izgraditi kad nemaš nikoga uza se.

Prvi pravi sukob izbio je na sastanku u ponedjeljak.

Ivana ju je prekinula usred prezentacije.

— Petra, oprosti, ali nisi uzela u obzir da je budžet za oglašavanje u četvrtom kvartalu već raspoređen. Ako sada prebacimo sredstva na drugi kanal, probit ćemo planirane troškove.

— Uzela sam to u obzir — rekla je Petra sabrano. — Budžet je bio pogrešno izračunat, pa sam ga preračunala prema stvarnim podacima.

— Tko je to odobrio? — Ivanin glas postao je oštar.

— Ja.

— Bez dogovora s odjelom?

— Voditelj ima pravo donijeti odluku — izgovorila je Petra čvrsto. — Ako postoje prigovori, možemo ih raspraviti nakon sastanka.

Prostorijom se spustila tišina.

Generalni direktor se jedva primjetno nasmiješio. Gotovo nitko to nije zapazio, ali Petra jest.

Nakon sastanka Ivana ju je sustigla pokraj lifta.

— Pokušavaš svima pokazati koliko si odlučna? Pazi, mogli bi te rastrgati.

— Neka pokušaju — odgovorila je Petra, gledajući je ravno u oči. — Na to sam već navikla.

Te večeri stigla joj je nova Markova poruka.

Marko: „Petra, moramo se vidjeti. Sve sam shvatio. Ne želim da ovako završi među nama.”

Dugo nije pisala ništa. Zatim je utipkala:

Petra: „Vidjet ćemo. Sada nije trenutak.”

Marko je odgovorio gotovo odmah.

Marko: „Promijenila si se. Postala si tako hladna.”

Gledala je u te riječi i pomislila da se možda doista promijenila. Samo ne onako kako je on mislio. Nije postala hladna. Postala je prisebna.

Tjedan je proletio u žurbi. Do kraja mjeseca odjel je ostvario izvrsne rezultate: novi klijenti, veći promet, više dolaznih upita. Tomislav ju je pohvalio pred svima.

— Dobro ste odradili posao. Posebno Petra. Vidi se da drži stvari pod kontrolom.

Zahvalila je, ali osmijeh joj je bio ukočen. Već je znala da uspjeh ima dvije strane. Nakon pohvale kolege su je počele gledati drukčije.

Neki su joj iskreno čestitali.

Neki su se smješkali podrugljivo, tek kutom usana.

Navečer, kad su svi već otišli, Petra je ostala sama. U uredu je vladala tišina, prekidana samo udaljenom bukom izvana i blijedim svjetlom monitora.

Otvorila je poruke i napisala majci:

Petra: „Mama, ide mi. Ali teško je.”

Majka: „Ako je teško, znači da ideš pravim putem.”

Petra se nasmiješila.

I shvatila da joj, prvi put nakon dugo vremena, riječ „teško” više ne zvuči kao prijetnja.

Ali već sljedećeg dana sve se naglo promijenilo.

Ujutro, čim je ušla u ured, Ivana joj je pružila mapu.

— Ovdje su dokumenti za podizvođača. Treba ih potpisati.

— Daj da pogledam.

Petra je prelistala papire i gotovo odmah uočila da se brojke ne poklapaju. Prema starom ugovoru iznos je bio manji. Ovdje je stajalo četrdeset tisuća više.

— Što je ovo?

— Novi cjenik — rekla je Ivana mirno. — Podigli su cijene.

— Na temelju čega?

— Inflacija, poskupljenja, sve znaš i sama.

Petra ju je pogledala.

— Nazvat ću ih osobno.

— Kako želiš — slegnula je Ivana ramenima. — Samo se nemoj iznenaditi ako im se budeš morala ispričavati.

Petnaest minuta poslije Petra je doista nazvala tvrtku.

I saznala da nikakav novi cjenik ne postoji.

Spustila je slušalicu i nekoliko sekundi samo sjedila. Zatim je ustala i tiho rekla:

— E, sad tek počinje.

Kući se te večeri vratila kasnije nego inače. Na stolu ju je dočekala napola popijena šalica čaja, a na telefonu nova Markova poruka:

„Nedostaješ mi. Moramo razgovarati. Znam da sam pogriješio.”

Nije odgovorila. Samo je isključila mobitel.

Ponedjeljak ujutro donio je novi sastanak.

Lea Šestić

Rođena u Splitu, studirala u Zagrebu, vratila se moru. Trideset godina sam predavala hrvatski jezik — i kroz moje ruke su prošle tisuće učenika i još više njihovih priča. Sada, u mirovini, pišem iz Kaštel Lukšića ono što sam dugo nosila u sebi. O ljubavi koja je nadživjela mladost, o majkama koje su šutjele predugo, o ženama koje su počele iznova nakon pedesete. Neke priče su moje, mnoge su tuđe — sve istinite barem onoliko koliko je istina ono što srce pamti.

Pisma sa Žnjana