Na njemu se, gotovo niotkuda, ponovno pojavio onaj sporni proračun.
— Tko je pripremao ugovor s podizvođačem? — upitao je glavni direktor, prelistavajući ispisane stranice. — Ovdje postoji razlika od četrdeset tisuća.
Prostorijom se razlila teška, neugodna tišina.
Ivana je sjedila preko puta Petre i mirno ispijala kavu, kao da se razgovor uopće ne tiče nje.
— Dokument je donijela Ivana — rekla je Petra bez okolišanja. — Ali ja ga nisam potpisala.
Direktor je podignuo pogled s papira.
— Zbog čega?
— Zato što su brojke promijenjene. Podizvođač mi je potvrdio da nikakav novi cjenik nije odobren.
Ivana se jedva primjetno trgnula, no već sljedećeg trenutka povratila je pribranost.
— Petra, zar ozbiljno? — rekla je, s uvrijeđenim prizvukom u glasu. — To je bila obična pogreška. Tajništvo je priložilo krivu datoteku.
— Zanimljivo je da je ta „pogreška” baš za četrdeset tisuća povećavala iznos — tiho je odvratila Petra. — I još je zanimljivije što je kopija starog ugovora nestala iz zajedničke mape na serveru.
Tomislav je spustio papire na stol i pogledao najprije jednu, zatim drugu.
— Provjerit ćemo. Još danas.
Nakon sastanka odjel je utihnuo kao da je netko isključio sav zvuk.
Petra se vratila u svoj ured osjećajući kako joj srce udara prebrzo i preglasno. Znala je da se sada više ništa ne može zaustaviti. Pravi obračun tek je počeo, a povratka više nije bilo.
Oko podneva stigla je poruka iz računovodstva:
„Razlika je potvrđena. Izvorna datoteka obrisana je sa zajedničkog diska 11. listopada u 19:46.”
Petra se odmah sjetila tko je toga dana ostao u uredu gotovo do osam.
Samo Ivana.
Sat vremena poslije obje su pozvane kod glavnog direktora.
Ivana je govorila brzo, sigurno, s točno odmjerenom dozom ogorčenosti.
— Ovo je namještaljka. Nisam dirala nikakve dokumente. Imam dijete kod kuće, ne provodim noći u uredu. Tko zna tko je sve mogao ući u tu mapu.
— Dnevnik aktivnosti pokazat će nam dovoljno — mirno je rekao direktor. — Do tada, Ivana, uzet ćeš slobodan dan. I ostat ćeš izvan posla dok se provjera ne završi.
Kad je Ivana izašla, zalupivši vratima dovoljno snažno da svi čuju, Petra je napokon duboko izdahnula.
Ali olakšanje nije došlo.
Samo iscrpljenost.
Te večeri, kod kuće, stavila je vodu da zakuha i pogledala u mobitel.
Opet Marko.
„Petra, ozbiljan sam. Moramo razgovarati. Bez optuživanja. Želim te vidjeti.”
Dugo je promatrala zaslon. Prsti su joj nekoliko puta zastali iznad tipkovnice. Na kraju je napisala:
„Sutra. U sedam. U kafiću pokraj stanice.”
Sljedećeg dana stigla je prva. Naručila je cappuccino i sjela uz prozor, na mjesto s kojeg se vidio ulaz.
Marko je došao deset minuta kasnije. Bio je isti, a opet nekako promijenjen: umorniji, tiši, bez one stare sigurnosti koju je nekad nosio kao štit.
— Hvala ti što si došla — rekao je.
Petra ga je gledala mirno.
— Govori.
— Ja… ne želim sve ovo izgubiti. Bio sam glup. Nisam te slušao, nisam vidio koliko ti je teško. Mislio sam da je sve u redu sve dok nisi otišla.
Slušala ga je bez prekidanja. Kava joj se polako hladila pred rukama.
— Nisi vidio jer nisi htio vidjeti — rekla je naposljetku. — Tada mi nije trebao novac. Ni rješenje. Ni spašavanje. Samo sam trebala da budeš uz mene. Da kažeš jednu normalnu, toplu rečenicu.
Marko je spustio pogled.
— Znam. Prekasno sam shvatio.
— Da — rekla je Petra. — Prekasno.
Uzdahnuo je i pogledao je kao da pokušava zapamtiti svaku crtu njezina lica.
— Znači, to je to?
Petra se blago nasmiješila.
— Ne. Kraj je onda kad više ništa ne osjećaš. Ja osjećam. Samo ne ono prije. Možda umor. Možda mir.
Marko je kimnuo.
— Neću te zaboraviti.
— I ne moraš — rekla je Petra. — Samo živi kako treba.
Kad je izašla iz kafića, vani je već počeo padati snijeg. Rijetke, vlažne pahulje spuštale su se polako, prve te godine. Podignula je ovratnik kaputa i krenula prema stanici. Sve oko nje djelovalo je neobično tiho.
U uredu je, za to vrijeme, nastao potpuni preokret.
Interna provjera potvrdila je ono što je Petra već znala: dokumenti su zaista bili izmijenjeni. I to s Ivanina računala.
Tomislav je sazvao kratak sastanak.
— Odlukom uprave, Ivana više nije zaposlenica naše tvrtke. Petra, tvoj je odjel spasio projekt i naš ugled. Hvala ti.
Nije bilo pljeska. Samo kratka, napeta šutnja.
Ali pogledi kolega više nisu bili isti. U njima nije bilo sumnje. Bilo je poštovanja.
Te večeri, kad su se hodnici ispraznili, Petra je ostala stajati kraj prozora svojeg ureda.
Dolje su se svjetla automobila razlijevala po mokroj cesti, a snijeg je padao sve gušće.
Uzela je telefon i napisala majci:
Petra: „Gotovo je. Uspjela sam.”
Majka: „Znala sam da hoćeš. A sada počni živjeti svoj život, ne samo preživljavati.”
Petra se nasmiješila. Spustila je mobitel na stol.
I prvi put nakon dugo vremena osjetila je da može udahnuti punim plućima.
Tijekom sljedećih nekoliko tjedana sve se polako vratilo u vlastiti ritam.
Posao je tekao mirnije, odjel je ponovno funkcionirao stabilno, bez šaputanja iza leđa i bez onog pritiska koji je prije visio nad svakim sastankom.
Ponekad, kasno navečer, dok bi ostajala završiti izvještaje, Petra bi se uhvatila kako više ne očekuje udarac iza ugla.
Više se nije bojala.
Samo je znala da ono što se srušilo nije palo bez razloga.
Jednog dana, vraćajući se kući, zastala je pred izlogom knjižare. Na plakatu je pisalo:
„Projektni menadžment za žene na vodećim pozicijama. Kako graditi karijeru i pritom ostati svoja?”
Stajala je nekoliko trenutaka i gledala u ta slova.
Zatim je ušla i kupila prijavu za tečaj.
Bez velikog plana. Bez objašnjavanja ikome. Samo zato što je osjetila da želi.
U proljeće je ponovno stajala pred istim onim kafićem u kojem se nekoć našla s Markom.
Snijega više nije bilo. U zraku se osjećao miris mokrog asfalta, a topli vjetar micao joj je kosu oko lica.
U ruci je držala latte, a u mislima novi projekt.
Pokraj nje je prošao mladi par, smijući se nečemu što je samo njima bilo važno.
Petra je pogledala za njima i odjednom shvatila da je više ne boli.
Život se nije promijenio u jednom trenutku. Nije postao savršen, ni lagan, ni posve drukčiji.
Samo joj više nije bio tuđ.
Kasno te večeri, kad se vratila kući, iz ormara je izvadila staru kutiju. Onu u kojoj su godinama stajala pisma, ulaznice, fotografije i sitnice koje je predugo čuvala.
Pregledala ih je jednu po jednu.
A zatim ih je pažljivo bacila.
Bez suza. Bez grča u prsima. Bez potrebe da se predomisli.
Na prozorskoj dasci stajala su dva kaktusa. Narasli su. I procvjetali.
Petra se nasmiješila, nagnula se prema njima i tiho prošaptala:
— Dobri ste vi. Izdržat ćemo.
Ugasila je svjetlo, legla i prvi put nakon dugo vremena zaspala mirno — bez teških misli, bez tuđih očekivanja, samo s tihim osjećajem da stvari napokon idu onako kako trebaju.
A negdje duboko u njoj, napokon je zavladala tišina.
